Najveća i najgora kompanija na svijetu

Često smo mogli čuti pitanje koja je najveća kompanija ili tvrtka na svijetu. Odgovor je bio Indijske željeznice. Ne znam je li to točno, ali znam da bi na pitanje koja je najgora tvrtka na svijetu ogromna većina odgovorila Hrvatske željeznice.
Imao sam prilike vidjeti indijske željeznice; na sreću ili ne, nisam se vozio na njima ili u njima, već samo pored njih. Tako sam svjedočio onim nezaboravnim prizorima stotina i stotina Indijaca koji sa svih strana vise s vagona raznoraznih vlakova. Tračnice i sve oko njih izgleda kao u srednjem vijeku.
Istina, neki se dan čula vijest o pedesetak mrtvih, ali ne zbog nekog kvara ili havarije, već njihove ludosti. Naime, nasred pruge slavili su neki vjerski hinduistički praznik kad je na njih naletio vlak koji zbog buke nisu čuli.
Nama ne trebaju vjerski blagdani ili drugi praznici da bismo imali problema s našim HŽ-om.
Vlak iskoči iz tračnica jer su neki radnici zaboravili šine, nakon dan-dva zaleti se u šleper, danas ne može voziti jer je došlo do prekida električne energije. I to mi ne bi nimalo smetalo da se događa negdje u Indiji, ali ovo se događa tu kod nas, blizu i sve bliže.
Nitko ništa ne čini već desetljećima, a kako pjeva Čola u onoj legendarnoj pjesmi, „vozovi idu danju, noću kroz Podlugove“.
Sjećam se, davno je to bilo – prije tri i pol desetljeća, kada je moj omiljeni profesor, pokojni doktor Devidé, govorio da u Japanu vlakovi jure ogromnim brzinama, a ne kasne ni minutu i ti staneš na točno određenom mjestu, a vlak se zaustavi u centimetar precizno. Tada nam je kao mladim studentima to bilo nezamislivo, ali nećete vjerovati koliko smo napredovali kada mi se danas iz naše perspektive to čini još nevjerojatnijim. Zaista smo napredovali, ali unazad.
Tako prolaze godine i desetljeća, naše su željeznice u sve gorem i gorem stanju, a mene je sve više strah da ne postanemo srednjovjekovne indijske željeznice.
Ne radimo više brodove, automobile nikada niti nismo radili, pa što onda ako nam propadnu i željeznice? Već će ljudi nekako putovati; možda se opet vratimo starim dobrim kočijama. Međutim, nije ni loša ideja da putujemo društvenim mrežama, e-mailom ili…
Ne znam postoji li koji uhljeb ili uguz u HŽ-u, ali nisam siguran da se tamo baš puno direktora znoji i vodi brigu o ljudima koji putuju njihovim prometalima.
Nekada davno, dok sam još putovao vlakovima, bavio sam se mišlju o bilježenju svih „anegdota“ koje su mi se dogodile u našim vlakovima, ali brzo sam odustao jer sam uvidio da bi to bio sizifovski posao te da tim knjigama u puno tomova nikada ne bi bilo kraja.
Kakav otac, takav sin, a moglo bi se reći i – kakva država, takav i HŽ. Tužno i otužno.

Pratite nas na društvenim mrežama!