Dalija Orešković – nova georgina koja dugo traje ili miris kratkog daha

Neki dan na TV-u na pitanje je li nekad u životu pogriješila, baka, iskreno se smijući, odgovora: „Naravno, moj je život greška za greškom.“
Ako danas to isto pitanje postavite nekom političaru, čvrsto vjerujem da će odgovoriti: ne, nikada; uvijek sam donosio ispravne odluke, odluke u službi građana glasača koji su mi dali povjerenje. I tako bi priča išla unedogled da se jednog dana nije našla šačica revolucionara i boraca za pravdu te odlučila dići revoluciju i svrgnuti s vlasti ove egomanijake i uvesti red u cijelo naše društvo. Da, pogađate već da je to samo fikcija jer se u stvarnosti to neće dogoditi, barem ne u dogledno vrijeme, desetljećima i desetljećima, na ovim našim prostorima.
Nikada neću zaboraviti riječi, mogu reći prijatelja, našeg vodećeg psihoterapeuta, koji mi je prije možda i više od trideset godina rekao da našem narodu, misleći prvenstveno na Hrvate, treba jedan vođa tiranin, to jest diktator jer su ljudi ovce i samo kao takvi mogu nekamo stići – ako ih vodi vođa koji je na neki način diktator.
Ne čudi me što Putin ima sve više pristalica u svijetu i kod nas. Ne čudi me što mase opijeno gledaju sjevernokorejskog vođu, a čak me ne čudi ni što, kako bi neki rekli, „debilni Ameri“ plješću svom Trumpu.
Pa ljudi ne znaju živjeti i uživati u slobodi kreacije koja im je nadohvat ruke!
Pogledajte kako je u povijesti svijeta i vijeka uvijek netko morao iskočiti i preuzeti ulogu velikog vođe. Velike vođe imaju karizme, oni znaju bolje od svih drugih kako vladati za dobro svojih naroda.
Razmišljam o tome bih li trebao biti sretan što je sve više nezavisnih političara koji vode svoja stada ili bih trebao biti tužan i razočaran što nam nedostaje velikih vođa i diktatora pa da kličemo njima u slavu i da bude kako oni kažu.
Kažu da je demokracija divna i prekrasna, ali samo zato što nema drugog, boljeg sistema. Mogao bih se i složiti s tim uz veliki ALI…
Ovih se dana naveliko govori i piše o Daliji Orešković. Ona se pojavila ili se pojavljuje kao izgledan kandidat za predsjednicu ili u najmanju ruku vođu neke nove stranke u Hrvatskoj.
Moram priznati da već dugo, dugo tražim nekoga, čekam da se pojavi netko tko bi dobio moje simpatije, netko o kome bih mogao reći: evo, ima neku karizmu i to podržavam.
Dalija se javila i s vrlo interesantnim stilom izjavila da kreće u političku karijeru. Ne libi se govoriti o sadašnjoj predsjednici i s velikim je stilom kritizira. Izjavljuje svašta, ali u utorak je u intervjuu za Radio Sarajevo izjavila da ne želi biti predsjednica te je istaknula što želi postići.
“Tu javnu vidljivost želim iskoristiti na drugačiji način. Drugim riječima, kad bih se samo kandidirala za funkciju predsjednice države, na taj način ne bih mogla motivirati one koji dosada nisu bili dio političkog života i članovi bilo koje političke stranke. Pričam o novoj generaciji mladih intelektualaca koji su društveno osviješteni i koji su spremni svoje znanje i iskustvo, ugled koji su stekli u svojim profesijama, založiti za neko javno dobro. Ključ svih problema u društvu i državi polazi od toga kakvi ljudi ulaze u politiku i s kakvim motivima ulaze u politiku.
Svi oni koji su u politiku ušli s ciljem da kroz javne dužnosti ili politički angažman sebi osiguraju egzistenciju ili se dočepaju određenog društvenog položaja, ugleda i moći, zapravo su na dugi rok najveće društvene štetočine. Drugim riječima, ako želimo pravu promjenu, onda moramo krenuti od pozitivne selekcije tko uopće pristupa organizaciji nekakvih novih političkih kretanja i političkih procesa”, kaže Dalija Orešković.
Ako tako nastavi, mogla bi postati ozbiljan kandidat/kinja za moje simpatije, samo mora vrlo brzo i jasno istaknuti ideju koju ima i ciljeve koje želi ostvariti. Oni moraju biti kristalno jasni i čisti poput izvorske vode. I opet ima jedno veliko AKO…
Sjetim se nekidašnjeg komentara Matije Babića kojim ruši sve moje teorije o nadanju da će se možda pojaviti netko tko zaslužuje moju pažnju. Matija me vodi u razočaranje u smislu da je možda vraški u pravu kad kaže da nema neprijatelja protiv koga bismo se borili; citiram ga:
„Ono što ne razumiju ni Marijana Puljak ni Dalija Orešković ni Mislav Kolakušić, ni svi oni s “ajmo se pokrenuti” parolama, je da ne postoji neprijatelj. Nema glave koju treba odrezati.
Hrvatska većina parazitira: bilo neradom u javnom sektoru, bilo radom u kvaziprivatnom sektoru nakačenom na javni, bilo sitnim ili krupnim privilegijama kroz poticaje, doplatke, nezaslužene penzije. U stvarnom privatnom sektoru radi možda par stotina tisuća ljudi. Oni su najugroženija hrvatska manjina koja ne može nikog nadglasati, a većina se svojih privilegija neće odreći. Zato nema protesta: većini ne pada na pamet protestirati protiv vlastitih privilegija.
Matematika je neumoljiva: izgrađen je sustav u kojem par milijuna ljudi parazitira na par stotina tisuća ljudi. Tu završava demokracija jer ogromna većina demokratski će konstantno birati samo da manjinu još više siše, sve dok može.
Da bi se “pokrenula lavina”, paraziti moraju reći: ok, ne želimo više parazitirati. Većina se mora suočiti s tim da su oni sami neprijatelj i kočnica, a šanse da se to dogodi bez krvi su cca 0 %.“
I koliko god Matija zvučao zastrašujuće istinito, toliko ipak imam osjećaj da možda postoji dašak nekog vjetrića koji donosi neke druge mirise i čini mi se da bi to možda mogli biti mirisi u značenju imena Dalija (cvijet georgina) koji svojom nježnošću nose neke nove energije.
Rekao bih da šanse za takvu nadu rastu više od 0 %, a za početak je i to već nešto jer put od tisuću milja započinje prvim korakom, to jest s 1 % šanse.
Dalija ima puno prednosti i jednu manu, a ta se ogleda u štetnim komentarima njezina svekra, o kojima on misli da joj pomažu, dok ja smatram da joj samo odmažu. Za nju bi najbolje bilo da ga pošalje pomagati onima drugima – tako bi joj najviše pomogao. (tik)

foto-Novi list