Neretvanske mandarine u Križevcima – Vizionarski pothvat Stanka Parmaća


I dok se većina hrvatskih medija, a među njima su i pojedini prigorski i podravski portali, bave seksističkim izvještajima o jednoj prodavačici mandarina kod Podsusedskog mosta, povijest domaćeg uzgoja mandarina i drugog sličnog voća, nažalost, gurnuta je u drugi plan.

Drugačije se i nije moglo očekivati, jer u Hrvatskoj je dominantno tabloidno ili žuto novinarstvo koje se u svom radu ne vodi nikakvim etičkim principima i kodeksom struke nego senzacionalističkim i nemoralnim prikazom društvene stvarnosti.

Usprkos svemu tome, spomenuta povijest domaćih mandarina daleko je zanimljivija, poučnija i inspirativnija od svih kvazi novinarskih ‘slinjenja’ nad tjelesnim atributima tamo neke djevojke u Zagrebu.

Da je tome tako, potvrđuju i neretvanske mandarine koje se trenutno mogu kupiti na križevačkim i drugim ulicama hrvatskih gradova. Upravo zato, čitatelji i čitateljice zaslužuju znati kako je sve počelo s mandarinama iz Neretve. A počelo je, naravno, kako i uvijek počinje, s vizijom i entuzijazmom inteligentnih i stručnih ljudi. Kad je u pitanju Neretva, odnosno Donja Neretva i grada Opuzen, najzaslužniji čovjek kojega se mora istaknuti bio je Stanko Parmać (1913-1982).

Parmać poznat kao partizanski narodni heroj i admiral mornarice JNA bio je glavni inicijator projekta izgradnje svjetski poznatog melioracijskog sustava delte rijeke Neretve. Zahvaljujući Parmaću najprije je 19. prosinca 1959. godine osnovan Poljoprivredno industrijski kombinat ‘Neretva’ u Opuzenu, a nakon toga potpisan je i ugovor s organizacijom za poljoprivredu i hranu (FAO) pri Ujedinjenim narodima (UN).

Nedugo zatim, tadašnja SFRJ osigurala je 13 milijardi dinara, a 60 posto od toga iznosa uplatilo se FAO-u za izgradnju sistema za obranu od poplava-nasipa duž Velike i Male Neretve te na njenom ušću. U razvoj i realizaciju projekta Donja Neretva, osim domaćih, uključeni su bili i pojedini vrhunski agronomski stručnjaci.

Na inicijativu Stanka Parmaća tada direktora Poljoprivrednog kombinata ‘Neretva’, u radu na planiranju teritorija i pripremi tla za uzgoj mandarina i drugih voća, aktivni su bili američki i hrvatski ekspert za agrume dr. Guy Adriance i Franjo Tabain. Adriance i Tabain dali su važne savjete i smjernice u pogledu specifičnosti samog uzgoja svih vrsta agruma, naročito su se iskazali kod poslova određivanja razmaka sadnje, zaštita nasada od vremenskih neprilika te pravilnog navodnjavanja. Drugi poznati agronom koji se iskazao u neretvanskom projektu bio je državljanin tadašnjeg SSSR-a Aleksandrov koji je zaslužan za prijedloge i preporuke na osnovu kojih je pokrenut uvoz rano zrelih sorti japanskih mandarina i drugog južnog voća te sadnjom eukaliptusa, čempresa, bambusa, lovora i masline koji su ih štitili od zime.

70-tih godina kada je završen Parmaćov projekt u dolini Neretve, to područje koje je ranije bilo močvarno i većinom neobradivo, pretvorilo se u u jedan od najvećih poljoprivrednih površina u bivšoj Jugoslaviji. Prostirao se na 2 tisuće kvadratnih kilometra, a uzgoj mandarine i drugog južnog voća dostigao je količine i do 50 tona godišnje. S druge strane, stanovništvo u tom dijelu Dalmacije prestalo se iseljavati i pronašlo je zaposlenje. U današnje vrijeme proizvodnja mandarina u dolini Neretve još uvijek je velika, to pokazuje i podatak prema kojemu je samo 2006. godine ubrano 40 tona koji su bili plasirani na hrvatsko i europsko tržište. (zv) foto: na kojoj je dolina Neretve – Boris Kragić

Pratite nas na društvenim mrežama!