KENIJA I TANZANIJA Deveti (posljednji) dio: Neman iz dubina i neugodno iznenađenje po povratku kući

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_5039.jpg

Uživanje u zadnjim satima // Foto: Zoran Bijač

Probudila sam se s osjećajem nelagode u želucu. Zadnji je dan, slijedi povratak kući i povratak u realnost. Fakultet, obaveze, rutina, sve ono što prezirem. U ranim popodnevnim satima čekao nas je transfer do zračne luke, potom let do Dohe, pa do Zagreba, i u konačnici vožnja do Koprivnice. Spakirali smo kofere, nanijeli obilno kreme za sunčanje na kožu i otišli na plažu, planirajući tih preostalih par sati Afrike provesti u potpunom miru, na toplom pijesku Nungwija. Kako naivno. Trebam li uopće spominjati da do plaže nismo ni stigli? Papa Masai naletio je na prodavača izleta na otok Mnembu, nešto što je još u Koprivnici planirao. Plivanje s dupinima u oceanu i ronjenje na koraljnom grebenu bila je jedna od onih prilika koje ne bi trebalo propustiti. Kad je bal, nek’ je maskenbal. „Valjda ćemo uloviti let.“

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_4837.jpg

Iskusni kormilari // Foto: Lea Bijač

I tako, umjesto na pijesku, nalazimo se na brodiću. Kormilarila su dvojica mladih muškaraca, jedan od njih apolonskog tijela. Maske, disalice i peraje spremno su čekale da budu upotrijebljene. Apolon je rekao kako nas od odredišta dijeli sat vremena vožnje. „Ima li ovdje morskih pasa?“ pitala sam ga, a njegov me posprdni smijeh kao odgovor umirio. Ni minutu nakon toga, na pučini, usred ničega, ugasio je motor i počeo gledati u dubinu oceana, premještajući se čas na jednu, čas na drugu stranu. „Mora da je već uočio dupine, odlično!“ cvjetala sam. No, nije uočio dupine. Bilo je to nešto drugo. Sedam metara dugačka kitopsina, najveća vrsta morskog psa i ujedno najveća riba na svijetu. Uvijek širom otvorenih usta, na taj način hraneći se planktonom, spokojno se kretala oko barke. Oba Tanzanijca bila su izuzetno iznenađena i zbunjena, jer kitopsinu ni sami nikada nisu vidjeli. S obzirom na to da se bojim velikih morskih životinja, posebno u crnini oceana, strah je dosegao maksimalnu razinu. Znala sam da mi se takva prilika vjerojatno nikad više u životu neće ukazati i da ću s kitopsinom zaplivati ili sad ili nikad. „Idemo?“ Papa Masai i ja komunicirali smo pogledom. „Idemo“, odlučili smo jednoglasno. Otprije smo znali da nije opasna za ljude, ali to je situacija kad ni najhrabriji ne ostaju ravnodušni. Dodatnu nelagodu izazivalo je ponašanje muškaraca. Njima ni u jednom trenu nije palo na pamet ući u vodu i ni sami nisu znali što da nama savjetuju. Ali, nisu ni trebali. Nismo ih tražili mišljenje. Papa Masai skočio je prvi, a kad se uvjerio da je kitopsina pod kontrolom, ušla sam i ja. Glavom mi je kružila samo jedna misao: „Skoči, otvori oči, preživi početni šok i uživaj“. Tako je i bilo. Prvu sekundu oči sam držala širom zatvorene, ne želeći se suočiti s istinom, no borac u meni druge ih je sekunde otvorio, na tri, četiri, sad. Kitopsina mi se tada učinila velika kao podmornica, razjapljenih usta, kao tipična scena iz horor-filmova. Međutim, brzo smo se priviknuli jedni na druge, kako mi na nju, tako i ona na nas. Kretala se polako, dopuštajući nam da joj prilazimo sasvim blizu, sa svih strana. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\P3010305.jpg

Ispod površine // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\P3010294.jpg

1.65 m vs 7 m // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\P3010302.jpg

Najveća riba na svijetu hrani se planktonom // Foto: Lea Bijač

Ako izuzmem borbu s maskom, disalicom, perajama i badićem, bilo je fantastično. Jedno od onih iskustava koja se doživljavaju, ne prepričavaju. 45 minuta prošlo je kao jedna. Možda bi potrajalo i duže, da je Papa Masai uspio obuzdati nagon i da se suzdržao od diranja kitopsine. Kad joj je dodirnuo peraju, refleksno je ubrzala tempo i nestala u oceanskom prostranstvu. Nakon doživljaja s kitopsinom, ganjanje dupina u blizini prekrasnog privatnog otoka Mnembe bilo je pomalo smiješno, kao i jedva vidljiv od pijeskom i planktonima zamućene vode, ionako siromašan koraljni greben. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_4875.jpg

Na pučini // Foto: Zoran Bijač

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Kenija i Tanzanija 2017\Globeiq izbor\IMG_4847f.jpg

Privatni otok Mnemba // Foto: Lea Bijač

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Kenija i Tanzanija 2017\Globeiq izbor\IMG_4854f.jpg

Ribari // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\P3010308.jpg

Vesela trojka // Foto: Lea Bijač

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Kenija i Tanzanija 2017\Globeiq izbor\P3010368f.jpg

Detalj s koraljnog grebena // Foto: Lea Bijač

Time smo završili našu afričku pustolovinu. Otuširali smo se u hotelskoj sobi namijenjenoj samo za to, odmah uz recepciju, s obzirom na to da smo svoju morali isprazniti do 10 sati. Na raspolaganju smo imali samo 15 minuta. I mnogi drugi u istoj situaciji čekali su na tu sobu kao ozebli sunce, da bi se osvježili pred daleki put. Tko zna koliko se ljudi prije i poslije nas pralo pod istim tušem tog dana. Zaključali smo kofere i otišli na aerodrom, prvu od mnogih etapa do konačnog dolaska kući. Prije dva sata u oceanu s kitopsinom, sad u zračnoj luci. U avion me ispratila nasmiješena Corinne s naslovnice svoje Bijele Masajke, smještene u izlogu trgovinice suvenirima. Dio mene osjećao se kao ona tih dana, kao Masai. Srce mi je bilo ispunjeno. 

Povratak u Hrvatsku označio je povratak u realnost, povratak u rutinu, povratak na fakultet. Oko podneva smo sletjeli u Zagreb, a već sam se u 16 sati pojavila na predavanju na svom Sveučilištu Sjever u Koprivnici, gdje sam tada bila studentica prve godine Novinarstva. Ušla sam u učionicu i glasno uzviknula: „Jambo!“ što se svidjelo kolegama, kao i moja frizura i neobično preplanuli ten za to doba godine. 

Nisam izdržala ni jedan dan kod kuće. Uvečer me primila temperatura od 39 stupnjeva i više, i s obzirom na proživljeno (preživljeno), i tata i ja smo znali da moramo reagirati. S hitne su me uputili na odjel gastroenterologije, gdje sam provela noć i gdje su obavili osnovne analize. Kako sam se upravo bila vratila iz Afrike u kojoj sam već počela imati simptome, doktori su prvenstveno sumnjali na tropske bolesti, ponajprije na malariju, ali i na žutu groznicu i bolest spavanja. Nakon svih mogućih pretraga u Koprivnici, temperatura je još uvijek trajala, a mi nismo znali ništa novo. Koprivničanci su me proslijedili u zagrebačku Kliniku za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, od kamo su me u više navrata slali kući, ali kojima bih se u konačnici opet vraćala, sve dok me početkom ožujka konačno nisu odlučili hospitalizirati, nakon što na rutinskom ambulantnom pregledu nisam mogla saviti glavu, odnosno bradom dotaknuti prsni koš, što je upućivalo na meningitis. 

Prvi od mučnih 30-ak dana // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_1428.jpg

Liječnici su sumnjali na malariju, žutu groznicu i bolest spavanja // Foto: Zoran Bijač

Trošni sobičak na odjelu gastroenterologije dijelila sam s još tri pacijentice. Dijagnoze: crveni vjetar, probavni problemi, probavni problemi. Znali su da tamo ne pripadam, ali imali su jedino slobodno mjesto u cijeloj bolnici. Crveni vjetar bila je ogromna ženetina kratke kose sklona jaukanju, zapomaganju i zazivanju Boga, nju sam odmah otpisala, Probavni problemi jedan kao da nije ni postojala, a s Probavnim problemima dva odmah sam kliknula, unatoč našoj razlici od 40-ak godina. Vanjska temperatura kosila se s mojom unutrašnjom, koja i dalje nije popuštala. Kad su se uz nju pojavile i neizmjerno jake glavobolje (toliko jake da nisam mogla ustati iz kreveta i otići zapaliti, a inače sam strastvena pušačica), pitala sam se koji je uzrok svemu tome? „Neka je što je, samo da nije zbog Masaija“, ugledala sam se na Crveni vjetar i sama počela zapomagati.

Posebno traumatične u bolnici bile su noći. Zbog glavobolja često nisam mogla spavati, čak ni tipkati po mobitelu, a višnja na vrhu torte bile su sve tri kolegice iz nužnosti koje su kao pravi, barem 100 kilograma teški muškarčine hrkale u tercetu. Trebala sam crnilo, mir i tišinu, a kako ih u sobi nisam mogla pronaći, nerijetko bih, vukući infuziju za sobom, odlazila iz nje u prejako osvijetljeni hodnik, gdje bih se šćućurila na tijesnoj klupici bez rubova, i pokušavala zaspati. Neke su mi medicinske sestre to dopuštale, a neke bi me glatko potjerale u nazad sobu. 

Tata me posjećivao apsolutno svakog dana. Nakon napornih x sati rada u Koprivnici autom bi žurio k meni u Zagreb, gdje mi je svojom brigom, ljubavlju, pozitivom i upornošću vraćao vjeru u dobro. On me održavao na životu više nego svi doktori i svi lijekovi koje sam primala, pritom nimalo ne umanjujući njihovu vrijednost. Kad su joj posao i volja dozvoljavali, pridružila bi mu se i mama. Bilo mi je drago vidjeti ih zajedno. Unatoč svemu, osjećala sam se blaženo imajući takvo blago uza se. 

Kako bi potvrdili dijagnozu meningitis, između trećeg i četvrtog lumbalnog kralješka uveli su mi iglu odakle su izvadili cerebrospinalnu tekućinu ili likvor u epruvetu. Najavili su mi punkciju bolnom, ali ako nju smatraju bolnom, uistinu ne znaju što je meningitična glavobolja. Gotovo da ništa nisam ni osjetila. Rezultati su potvrdili sumnje – bolovala sam od virusnog meningitisa. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_5159.jpg

Uza sve tegobe, kakav-takav osmijeh na licu // Foto: Zoran Bijač

Sati su tekli jednolično. Kad su otpustili Probavne probleme jedan, u sitnim noćnim satima zamijenila ih je druga pacijentica, sićušna, sjeda, kratkokosa baka J. Posvađale smo se odmah ujutro jer je načula kako s Probavnim problemima dva šapćući razglabam o njezinom nepodnošljivom sinoćnjem hrkanju. „Ja to ne mogu kontrolirati!“ urlao je glas giganta iz tog malenog tjelešca. 

Nakon mnogih analiza i pretraga, utvrdili su da sam meningitis zaradila ne u Africi nego u Zagrebu, kad su mi u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ ubrizgali cjepivo protiv žute groznice. Moje krhko tijelo očito nije moglo podnijeti tu količinu virusa i najvjerojatnije sam zbog toga oboljela. Tako su barem liječnici zaključili. 

Prolazio je dan po dan, kad je konačno svanuo i onaj čiji ću kraj dočekati zabundana u svom toplom krevetu. Bilo je lijepo, sunčano, ne osobito hladno, sve u skladu s mojim unutarnjim stanjem. Ipak, morala sam potpisati da iz bolnice odlazim na vlastitu odgovornost, suprotno stručnom mišljenju, što sam s lakoćom i učinila. Bila sam toliko sretna! Razmijenila sam broj mobitela s Probavnim problemima dva i s bakom J., koja mi je pripomenula da se zna samo javiti kad je netko zove, ali da nažalost ne zna sama nazvati. Temperatura je nestala, glavobolja se smanjila, a ja polako postajala spremna za novi život i povratak na fakultet, iako sam još pokoji dan provela kod kuće, s hladnom mokrom krpom na glavi, ali i sa cigaretom u ustima, što je u tom slučaju bio dobar znak.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KENIJA I TANZANIJA\9\Slike\IMG_5192.jpg

Sreća po izlasku iz bolnice // Foto: Zoran Bijač

Bilo je mučno, no vrijedilo je. Da sam i znala da ću dobiti meningitis, opet bih otišla. Kenija i Tanzanija su zemlje koje ćete ili obožavati ili biti sretni što ste ih posjetili, ali nikad se ne poželjeti vratiti. Ja sam zaljubljena došla, i još zaljubljenija otišla. Iako sam kročila na sve kontinente ovog svijeta i posjetila više od 40 zemalja, Kenija i Tanzanija za mene odnose titulu kraljica i sigurna sam da ću im se vratiti. Možda kao Masai žena, tko zna?

Želite li pogledati naše fotografije i s drugih putovanja ili testirati svoj IQ, posjetite GlobeIQ by Zoran Bijač (https://globeiq.net/).  

Pratite nas na društvenim mrežama!