PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TUNIS Prvi dio: Od Tunižana možete očekivati razne smicalice, ali i pokoje dobro djelo

Ukoliko ste pratili moj dosadašnji rad, već ste upoznati s mojom opsesijom afričkim kontinentom, koja je počela još davne 2006. godine, kad sam kao djevojčica s roditeljima i bratom posjetila Egipat. Ona nije jenjavala već se svakim danom sve više intenzivirala pa mojoj sreći nije bilo kraja kad sam u s roditeljima dogovorila ljetovanje na samom sjeveru Afrike, u Tunisu, službeno u Tuniskoj Republici. Važno je napomenuti da smo putovali kad je Tunis još bio sigurno mjesto za odmor, prije terorističkih napada koji su uslijedili sljedećih godina, i zbog kojih je značajno pao dolazak turista, unatoč posljedično bagatelno jeftinim cijenama.

Spremna za nepuna dva sata leta do Tunisa // Foto: Zoran Bijač

Samo nepuna dva sata vožnje čarter avionom dijelila su nas od Afrike, gdje smo sletjeli u tuniski grad Monastir, tradicionalno ribarsko mjesto, a danas turističku meku. U njemu se nismo zadržavali, već smo autobusom krenuli u noćnu vožnju do Hammameta, grada u kojem smo proveli sljedećih sedam noći. Sjećam se ugode koju sam osjećala došavši u Tunis, unatoč tome što je mračnim putem od Monastira do Hammameta dominiralo smeće neuredno razbacano po cesti, a koje je još i topli povjetarac nosio na sve strane. 

I Hammamt privlači turiste iz cijelog svijeta, zahvaljujući poziciji na obali mora i dugim pješčanim plažama. Mi smo bili smješteni u hotelu sa četiri zvjezdice i all-inclusive uslugom, što je značilo da smo, uračunato u cijenu, mogli piti i jesti kad smo i koliko smo htjeli, a to je dokazivala plastična ljubičasta narukvica koju nam je recepcionar omotao oko ruku odmah po dolasku u hotel. Upozorio nas je na domaće prevarante koji po narukvici već znaju u kojem hotelu tko odsjeda, potom se približe žrtvi i uvjeravaju je da radi u njezinom hotelu i da se već otprije poznaju, a kad zadobije njezino povjerenje, odvuče je najčešće u trgovinu suvenirima, gdje je svojom upornošću natjera da nešto preplaćeno kupi, nakon čega nestaje i od vlasnika suvenirnice dobiva (ne)zasluženu proviziju. S tom su nam pričom prilazili već prve noći kao muhe, jedan za drugim, kad smo šetali ulicama Hammameta nakrcanima svjetinom i šljaštećim trgovinama, na što smo im glatko odgovarali: „Znamo priču. Nemoj se ni truditi“. Osim navedenog i klasičnog džeparenja, Tunižani su puni podvala i smicalica kojima od stranaca nastoje izmusti što više Tuniskih dinara. Jedan Tuniski dinar iznosi nešto više od dvije Hrvatske kune. 

Hammamet je pun šljaštećih trgovina s odjećom i raznim drugim suvenirima // Foto: Zoran Bijač

Zaštita od pustinjske oluje // Foto: Zoran Bijač

Oaza mira u Hammametu u kojem smo proveli prekrasnih sedam dana // Foto: Lea Bijač

Sljedećeg jutra ganjala sam wi-fi vezu u blizini hotelske recepcije kako bih svoje prve utiske o Tunisu, kako pozitivne, tako i negativne, podijelila s obitelji i prijateljima. Kad sam je konačno uhvatila, udobno sam se zavalila u poveću fotelju i krenula tipkati. Uto sam osjetila prodoran pogled na sebi, kao kad predator vreba metu, podigla glavu i vidjela zlokobno svjetlucave tamne oči kako se primiču prema meni. Bio je to jedan od pravih zaposlenika našeg hotela, primijetila sam ga nekoliko sati ranije na bazenu. Radio je kao prodavač izleta iz Hammameta po ostalim dijelovima Tunisa. Prišao mi je nenapadno i pristojno pa sam pristala na upoznavanje. „Ja sam S.“, rekao je i pozvao me na piće uz hotelski bazen. Kako je djelovao bezopasno, čak štoviše, dobronamjerno i simpatično, sjeli smo za stol pričajući na englesko-francuskoj mješavini. Službeni jezik Tunisa inače je arapski, a neovisnost od Francuske stekao je 1956. godine. 

„Baš bih voljela privremenu hena tetovažu na ruci, šteta što nemam ništa novaca sa sobom“, zavapila sam, na što me S. filmski primio za ruku i odveo do obližnje djevojke koja materijalom dobivenim iz lišća biljke hene (ili kane) iscrtava ruke djevojaka. U Tunisu i ostalim arapskim zemljama to se uglavnom čini za vjenčanja. Premda sam prvotno odbila besplatnu ponudu, S. je inzistirao i začas sam se našla u rukama tihe, maramom pokrivene tinejdžerice koja mi je u tren oka lijevu ruku ukrasila motivima cvjetića i lišća. „Merci beaucoup“, i njemu i njoj, što sam drugo mogla? Sa S. sam se istovremeno osjećala sigurno i nelagodno, čudno je to za opisati. I dalje me strašio njegov pogled.

Besplatno dobivena hena tetovaža na ruci // Foto: Zoran Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!