VIJETNAM I KAMBODŽA Treći dio: Polaganje vozačkog ispita

I tako sam sjela, ne znajući ni krenuti ni stati. Učila sam u hodu. Nije mu trebalo dugo
da zaključi da ćemo poginuti i da je donio pogrešnu odluku. No, kad je bal, nek' je
maskenbal.

Klima kao svetinja

Predvečer smo se konačno smjestili u hotel, u vrevi grada, u neposrednoj blizini Gradske vijećnice, još jednog zdanja napravljenog u francuskom kolonijalnom stilu. Kad je obasjaju noćna svjetla, postaje još veća atrakcija. Nada da će sa zalaskom sunca pasti i temperatura pokazala se uzaludnom. I dalje je bilo jednako vruće, sparno i zagušljivo. Vjerujem da bismo lakše prihvatili sobu bez wc-a nego bez klime. Klima je bila svetinja. Tada da su me pitali koga štujem, kao iz topa bih ispalila: „Klimu!“ Otuširali smo se i presvukli, a odjeću potpuno napijenu znojem stavili na sušenje. Ne moram ni napominjati da je ona friško obučena stupanjem na cestu poprimila iste karakteristike kao i ona na sušenju. 

Večera u deset sljedova

Vijetnamska hrana bila je božanstvena. Večere su nam servirali u barem šest sljedova, a ta se brojka u renomiranijim objektima ponekad penjala i do deset. Bez pretjerivanja, nije se znalo koji je bolji od kojeg. Komadići grilane piletine i govedine u kombinaciji s kozicama i ostalim morskim plodovima, uz krupno rezane komade povrća i dodatke kikirikija, indijskih oraščića, bambusa, riže i soja sosa bili su prava gozba za nepce. Doživljaj je bio tim veći što smo koristili štapiće, umjesto za Europljane predviđene vilice i noževe. Put od pozicioniranja zalogaja u štapiće do konačnog smještanja u usta u mom je slučaju znao potrajati i cijelu minutu. Borba je bila istinska. Kolači, torte i općenito deserti za hrvatske pojmove tamo ne postoje. Samo voće. Možda u tome leži tajna vitkih linija Vijetnamki i Vijetnamaca. Muški članovi ekipe pili su lokalno pivo, a mi žene svježe voćne sokove i koktele. Vijetnamska kuhinja je najbolja koju sam okusila. Azijska hrana često se generalizira i svrstava u isti koš, no svaka zemlja ima svoje, samo sebi svojstvene metode i načine pripreme. Tako se, primjerice, vijetnamska kuhinja po mnogočemu razlikuje od kineske, koju često nisam mogla ni pomirisati, a kamoli uživati u njoj. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\2.jpg

„Mộthai, bavô!“, odnosno „Živjeli!“ // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\3.jpg

Jedan od sljedova – kozice, krupno povrće i indijski oraščići // Foto: Lea Bijač

I ja sam bila atrakcija

Terasa je pružala divan pogled na sad već osvijetljena zdanja, Gradsku vijećnicu, nebodere i hotele. Ulice su bile prepune ljudi, uglavnom mladih udobno zavaljenih na podu, u opuštenim razgovorima, s ponekom bocom zakamufliranom u papirnatu vrećicu. I sama sam bila svojevrsna atrakcija. Zbog plave kose i bijele kože lokalnim djevojkama izgledala sam egzotično, pa su mi ponekad pristupale i na katastrofalnom engleskom tražile poziranje s njima. Uz znak peace, naravno.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\4.jpg

Centar grada noću // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\5.jpg

Budnih i žednih ništa manje nego u New Yorku // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\6.jpg

Statua Ho Chi Minha ispred Gradske vijećnice // Foto: Lea Bijač

Suludo  sudjelovanje u suludom prometu Ho Chi Minha

Bila je ponoć kad je pratitelj iznio prijedlog o sudjelovanju u prometu Ho Chi Minha. Tko želi, pod kormilom lokalnog muškarca može se voziti gradom na motoru. Bili smo za, naravno, iako je umor već dobrano odradio svoje. Ali, biti sudionikom, a ne samo pasivnim promatračem divljačke vijetnamske prometne (ne)kulture se ne propušta. Opremili su nas kacigama i zaštitnim maskama te posjeli na stražnje pozicije na motociklima. Mene je dopao Raymond, ali znala sam da to ne može biti slučajnost i da vjerojatno ima svoj cilj, iako dotad nije pokazao ni najmanju ambiciju prema meni. „Samo da ništa ne pokušava“, oblijevala me dupla doza znoja.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\7.jpg

S Raymondom na motoru // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\8.jpg

Uobičajeni funkcionalni prometni krkljanac // Foto: Zoran Bijač

Za Vijetnamce kao da ne postoji razlika između podneva i ponoći. Promet je u svako doba dana jednako gust, zalogajnice, kafići i trgovine s odjećom, obućom ili tehnikom otvorene, a ulice pune ljudi. Nismo ni kosooki ni mršavi, no osjećali smo se kao lokalci jureći vrućim vijetnamskim cestama, dok nam je vjetar mrsio kosu i spuštao temperaturu na prihvatljivih 35. Prizor u kojem bijesni policajci jure prijestupnika, ponekad i u suprotnom smjeru, potpuno je uobičajen i na njega se nitko osim nas nije previše obazirao. Kao da večera nije bila dovoljna, stali smo u neuglednom restorančiću uz cestu, sjeli na poluraspadajuće stolice i jeli tradicionalnu pho juhu. Radi se o vrućoj juhi s komadima piletine ili govedine, rezancima, limunovim sokom, čilijem i ostalim čudnovatim travama. Bila je specifičnog izgleda i mirisa, ali ostali smo ugodno iznenađeni okusom. U svakom slučaju, bila je bolja nego što je izgledala. Materijal se peca štapićima, a kad ga ponestane, tekućina se na kraju popije. Borba sa štapićima i dalje je trajala, a temperatura tijela ponovno porasla na 40. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\VIJETNAM I KAMBODŽA\Treći dio\Slike\9.jpg

U Hrvatskoj burek ili kebab, u Vijetnamu – juha // Foto: Lea Bijač

Na povratku prema hotelu došla sam na briljantnu ideju. Zamolit ću Raymonda da mi prepusti motor i preda upravljačku poziciju. Razmišljala sam i razmišljala, no riječi nikako nisu mogle izaći iz mene. „Kako ću s njim morati provesti sljedećih tjedan dana, ta bizarna molba mogla bi narušiti naš odnos. Nije lud pristati na moj zahtjev. Neću ga ništa pitati“, odlučila sam. A on kao da mi je čitao misli, iako su one bile na hrvatskom. „Hoćeš voziti?“ pitao me. „Da!“ mom oduševljenju nije se nazirao kraj. Objasnila sam mu situaciju i iskreno priznala da nikad nisam vozila motor i nemam položen ni vozački ispit. Njemu je to bilo u redu. Osmislili smo strategiju. Odvojit ćemo se od grupe i izgubiti se u masi, tako da nas nitko i ništa ne može omesti u provedbi plana. Očekivala sam da će me odvesti u neku zabačenu cesticu i pokazati mi što mi je činiti. Bila sam u krivu. Na moje iznenađenje, zaustavio se na glavnoj ulici, točno ispred policajca. On je doduše djelovao potpuno nezainteresirano, kao da odbrojava sekunde do kraja smjene. „No problem, no problem“, smijao se Raymond i naredio mi: „Sjedaj, ti nastupaš“. I tako sam sjela, ne znajući ni krenuti ni stati. Učila sam u hodu. Nije mu trebalo dugo zaključiti da ćemo poginuti i da je donio pogrešnu odluku. No, kad je bal, nek’ je maskenbal. S vremenom je stekao uvjetno povjerenje u mene, no i dalje bi svako malo zajaukao i instinktivno okrenuo upravljač u potrebnom smjeru. Držao me čvrsto oko struka i pričao mi svoju životnu priču. Imao je djevojku koja ga je ostavila, nakon čega je pokušao samoubojstvo skokom sa zgrade. Prošao je sa slomljenim rukama i nogama, a danas ne osjeća nikakve posljedice. Svašta čovjek sazna kad se s nekim nađe jedan na jedan. Tad je zaključio da se zaljubio u mene i da me voli. „I love you, I love you!“ vikao je dok sam nas jedva održavala na životu. Objasnila sam mu da nisam zainteresirana za romansu. Teško je to podnio. Jedva sam čekala vratiti se u hotel. Bili smo zadnji, a cijela, sad već zabrinuta grupa, dočekala me s ovacijama. Vremenska razlika od pet sati nije nam predstavljala baš nikakav problem. Bili smo toliko umorni da je ona mogla biti i mnogo veća, opet bismo momentalno zaspali. I da, sve se to odigralo prvi dan u Vijetnamu. 

Pratite nas na društvenim mrežama!