[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Prženi kukci i tarantule? Dobar tek! (11., posljednji nastavak)

Kao šećer za kraj, zaustavili smo se na malo je reći egzotičnoj tržnici. Na njoj se ne prodaju voće i povrće, već raznorazni prženi kukci, tarantule i škorpioni.

Nešto prije zalaska sunca stigli smo u Angkor Wat, jedan od najfascinantnijih, najposjećenijih
i najfotografiranijih hramova na svijetu. Najveći je hramski kompleks Angkora, a ujedno i najveća vjerska građevina na svijetu. „Angkor“ na kmerskom jeziku znači grad, a „wat“ hram. On je danas najznačajniji nacionalni simbol Kambodže i predstavlja kmersku kulturu i kambodžanski narod. Njegova slika nalazi se čak i na kambodžanskoj zastavi.

Ispred ulaska u hram // Foto: Lea Bijač
Angkor Wat jedan je od najfascinantnijih, najposjećenijih i najfotografiranijih hramova na
svijetu // Foto: Lea Bijač

Vladajući u 11. stoljeću gradio je brojne sisteme navodnjavanja, što je omogućilo seljacima i
do tri žetve riže godišnje. Tako uspješna poljoprivreda rezultirala je viškom hrane i donijela
Kmerima veliko bogatstvo pa su mogli graditi velike gradove i ogromne hramske komplekse.
Angkor Wat izgrađen je u 12. stoljeću. Na početku je bio hinduistički hram, a onda je s
vremenom i promjenom vladara postao budistički hram, što je i danas. Angkor Wat uistinu je
impresivan, izgleda potpuno nestvarno, kao nešto s drugog planeta ili barem iz video-igrice s
milijun hodajućih figura. Na vrhu terasa koje se penju i smanjuju nalazi se pet tornjeva,
oblikovanih kao lotosovi cvjetovi, koji simboliziraju planinu Mehru, dom bogova. Najviše nas
je iznenadila vodena površina ispred tornjeva koja na promo fotografijama izgleda kao
čudesno veliko jezero, a zapravo nije ništa drugo nego mala bara. Dvije male bare, zapravo, s
obje strane. Kompleks se u određeno vrijeme zatvara i to je vrijeme kad nadležni sve turiste
„protjeruju“ van, dobro pazeći da nitko ne ostane unutra. Mi smo imali čast biti posljednji
posjetitelji i zatvoriti hram te večeri.

Najveća je vjerska građevina na svijetu // Foto: Lea Bijač
Zajednička uspomena ispred jedne od „barica“ // Foto: Privatna arhiva
Ispražnjeni hram nakon zatvaranja // Foto: Lea Bijač

Nije nam trebalo dugo da mu se opet vratimo. Ako smo čekali zalazak sunca, onda ćemo
čekati i izlazak. Stigli smo u ranim jutarnjim satima, dobrano prije izlaska. Očekivali smo
manju gužvu, ali najbolje pozicije oko bara bile su već zauzete u nekoliko redova i trebalo
nam je ponešto vremena i malo prepirke da i sami uberemo dobar kadar kako bismo osjetili
pravu emociju. Buđenje dana u Angkor Watu uistinu je nevjerojatan događaj, stoga nismo
požalili tako rano ustajanje. Naprotiv, bilo nam je izuzetno drago nazočiti nečemu takvome.

Izlazak sunca u Angkor Watu // Foto: Lea Bijač

Vrućina je ubrzo došla do svog vrhunca. Kad sam u Vijetnamu mislila da mi po tom pitanju
ne može biti gore, ruševine starih hramova u kombinaciji s njom moje su tijelo dovele do
doslovno isijavajućeg stanja, gdje više nisam znala kako se rashladiti. Ipak se radi o vjerskim
građevinama pa smo morali biti pristojno odjeveni, bez otkrivanja previše gole kože. Kako
sam samo mokra bila! Još uvijek sam se čudila tati kako sve to stoički podnosi. Lokalni vodič
svojski se trudio pričati o Angkor Watu, ali bilo ga je uistinu teško pratiti. Bilo je zapravo
teško uopće stajati na nogama. Ipak sam uspjela odslušati priču o velikim narativnim
reljefima koji ispunjavaju trjemove. Plitko klesane skulpture ilustriraju prizore iz hinduskih
epova i dopunjuju arhitekturu, ali njome ne dominiraju. Mnogi zidovi hrama ukrašeni su
figurama plesačica od kojih svaka ima svoja obilježja i međusobno nisu slične.

U blizini velikih narativnih reljefa // Foto: Zoran Bijač
Unutrašnjost hrama također je impozantna // Foto: Lea Bijač
Pogled svisoka // Foto: Lea Bijač
Pogled odozdo // Foto: Lea Bijač

Posljednji na red došao je Angkor Thom ili „Veliki grad“ na kmerskom. Kao i ostali, i on je
izgrađen u 12. stoljeću i na popisu je UNESCO-vih mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
I u Angkor Thomu nalazi se mnogo hramova. Baš kad smo mi došli, unutar hramskog
kompleksa i prašume odvijalo se snimanje povijesnog filma. U središtu mu se nalazi hramski
kraljevski kompleks Bayon , koji mi se najviše i svidio. Tamo su masivna kamena lica
uklopljena u mnoge tornjeve koji se poput piramide uzdižu iznad središnje terase.. Za razliku
od klasičnijeg stila Angkor Wata, Bayon se smatra primjerom barokne kmerske kulture. Kad
sam našem turističkom pratitelju rekla da sam i sama položila ispit za turističkog pratitelja i
da bih se voljela baviti njegovim poslom, rekao je da će sa samo jednim pitanjem vidjeti
jesam li za to. Pitanje je glasilo: „Koje je najčešće pitanje koje me pitaju turisti?“ a ja sam uz
lagano razmišljanje odgovorila da to mora biti gdje se nalazi wc, čime sam uz pratiteljev
smijeh dobila potvrdu da sam rođena da budem turistički pratitelj.

Ulaz u Angkor Thom ili „Veliki grad“ // Foto: Lea Bijač
Na vrhuncu moći imao je preko 80 tisuća stanovnika // Foto: Lea Bijač
Mi smo naišli baš za vrijeme snimanja povijesnog filma // Foto: Lea Bijač
Unutrašnjost hramskog kompleksa // Foto: Privatna arhiva
Najviše me se dojmio središnji dio, Bayon // Foto: Lea Bijač
Masivna kamena lica uklopljena su u tornjeve // Foto: Lea Bijač
Statua Bude // Foto: Lea Bijač
Priroda i ovdje pokazuje svoju punu raskoš // Foto: Lea Bijač

Nakon cijelog dana hodanja po užeglom tlu, kao za inat imali smo dogovorenu masažu
stopala. Svi smo se neugodno pogledavali, imajući na umu stanje uzavrelih stopala od 50+
stupnjeva, ali pratitelj nam je rekao da se opustimo i da im nismo ni prvi ni posljednji.
Opustila nas je činjenica što je prije masaže u udobnim foteljama na redu bila kupka stopala,
nakon čega smo se potpuno prepustili vještim rukama mladih Kambodžanki i zaista
maksimalno uživali. Baš nam je to nakon tri dana pustog hodanja trebalo.
Kao šećer za kraj, zaustavili smo se na malo je reći egzotičnoj tržnici. Na njoj se ne prodaju
voće i povrće, već za promjenu raznorazni prženi kukci, skakavci, dudovi svilci, tarantule i
škorpioni. Kukce smo savladali relativno lagano, ali tarantule… Eh, tarantule. Tata je i njih
savladao rutinski, a meni je trebalo 15 minuta da je uopće primim u ruku i još toliko da je
pojedem. Najviše su me strašile još uvijek vidljive dlačice po nogama, ali kad sam zažmirila i
zagrizla, bilo je čisto ugodno iznenađenje. Ako se zanemari njihov izgled, baš kao i kukci,
imaju hrskav okus nalik na nešto začinjeniji čips, vrlo fin i ugodan. Škorpioni su za nas ipak
bili nepremostiva prepreka i nismo ih uspjeli kušati. Gađenje je odradilo svoje.

Tržnica nudi raznorazne egzotične specijalitete // Foto: Lea Bijač
Moja prva reakcija na pržene kukce // Foto: Zoran Bijač
Bez straha i gađenja odrađena tarantula // Foto: Lea Bijač
Meni je trebalo nešto više vremena da se opustim // Foto: Zoran Bijač

Tako smo prije avionskih letova završili svoju priču. I iz Vijetnama i iz Kambodže nosimo
lijepe uspomene – od predivne kuhinje, preko vožnje motora u Ho Chi Minhu, delte rijeke
Mekong, fotografiranja s pitonom, Cu Chi tunela, živopisnih gradova, zaljeva Ha Long do nevjerojatnih kompleksa hramova u Kambodži. Ali, sve to dolazi uz cijenu, a cijena su u našem slučaju u to doba godine bile neizdržive vrućine i vlaga u zraku. Sve ima svoje. Vi sami procijenite je li cijena previsoka. Ako pitate mene, nije. Vrijedilo je. Baš je sve vrijedilo.

Pratite nas na društvenim mrežama!