Na današnji dan 1814. godine u Novom Vinodolskom rođen je Ivan Mažuranić, jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskoga narodnog preporoda

Jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatskoga narodnog preporoda Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814. godine, kao treći od četvorice sinova u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova. Josip, najstariji sin, ostao se brinuti za imanje, Antun je bio poznati pravnik i filolog, a najmlađi Matija, kovač po struci, proputovao je turski Balkan, o čemu je napisao zanimljiv putopis Pogled u Bosnu (1842), u kojem je opisao javni i privatni život Bosne, kršćanskog i muslimanskog svijeta, njihove običaje, civilizacijske i kulturne osobine, a sve to živom, duhovitom i zanimljivom prozom. Matijin je putopis nesumnjivo utjecao na neke aspekte Mažuranićeva spjeva o smrti Smail-age Čengića, ponajprije oni segmenti djela u kojima se živo i detaljno opisuju turska nedjela i strahovita mučenja kršćana. Sva braća Mažuranić proslavila su se na kulturnom polju.1

U obitelji Mažuranić, patrijarhalno ustrojenoj, bila je živa narodna pjesma, stihovi iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga učili su se napamet, pa će i Ivan Mažuranić svoj pjesnički prvijenac Vinodolski dolče, da si zdravo,napisan još u srednjoj školi,pjesmu u kojoj priziva svoje rodno mjesto i djetinjstvo, oblikovati u duhu Kačićeve pjesmarice. Ivan je Mažuranić započeo školovanje u Novom Vinodolskom, zatim se školovao u klasičnoj gimnaziji u Rijeci, pa će humanistička naobrazba s idealom klasične antičke književnosti kao vrhunskim estetskim dosegom svekolike europske kulture ostaviti neizbrisiv trag u njegovu stvaralaštvu, u naglašenim klasicističkim crtama njegova djela.2 Osim latinskog, u Rijeci je Ivan Mažuranić naučio talijanski, njemački i mađarski, te je zacijelo već zarana čitao suvremene talijanske, njemačke i madžarske pisce. Osim tih jezika kasnije je naučio i francuski, ponešto engleski i gotovo sve slavenske jezike te je obilato s brojnih jezika prevodio i poeziju i prozu. U Zagrebu je od godine 1833. slušao filozofiju, tu se upoznao s Ljudevitom Gajem (napisao mu je prigodnu pjesmu) i drugim hrvatskim preporoditeljima, te oduševljeno pristao uz narodni preporod. Studij je nastavio u Mađarskoj, na liceju u Szombathelyu (Sombatelj), gdje se ozbiljno počeo baviti književnim radom. Od godine 1835. do 1837. studira pravo na Akademiji u Zagrebu, a u tom gradu počinje i raditi u državnoj službi. Kasnije se zaposlio u Karlovcu, gdje se oženio Aleksandrom, sestrom pjesnika Dimitrije Demetra, a tu je ostao sve do revolucije. U tom je razdoblju Mažuranić ostvario svoja najznačajnija književna, a i neka znanstvena i publicistička djela: tu je 1842. sastavio dopunu Gundulićeva Osmana i ispjevao Smrt Smail-age Čengića, spjev koji je objavljen 1846.

Politički stavovi Ivana Mažuranića mijenjali su se tijekom njegova života. Godine 1848. oduševljeni je pristalica revolucije, pa je stoga u doba apsolutizma bio pod stalnim okom policije. Iste godine, potaknut mađarskim revolucionarnim proglasima, objavio je pacifistički spis Hrvati Mađarom,3 na hrvatskom i mađarskom jeziku, u kojem lijepom ritmičkom prozom biblijske intonacije poziva Mađare da odustanu od nasilja nad Hrvatima, te izražava demokratska načela o slobodi, jednakosti i bratstvu.

No, kako je iste godine Hrvatska prekinula službene odnose s mađarskom vladom, Mažuranić se priključio narodnom pokretu te postao članom Banskog vijeća i banov povjerenik u Primorju zalažući se za hrvatsku autonomiju u Monarhiji. Nešto kasnije postaje generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju (1850.-1860.), te organizira sudstvo u Hrvatskoj, a njegovi mladenački politički stavovi postaju umjereniji. Nakon povratka ustava, godine 1861. postaje prvim hrvatskim kancelarom i na toj dužnosti ostaje do 1865., kada se povlači iz političkog života. Nakon revizije ugarsko-hrvatske nagodbe 1873. izabran je na bansku stolicu kao prvi ban pučanin. Ostavši na toj dužnosti sve do umirovljenja 1880., Mažuranić je pokušavao u teškim političkim vremenima organizirati Hrvatsku kao modernu državu, s brojnim kulturnim i znanstvenim institucijama. Kao političar napisao je znatan broj političkih, zakonodavnih i publicističkih spisa, što na hrvatskom što na njemačkom jeziku. Cijeloga života pisao je razne govore, mahom prigodna karaktera, a u njegovoj ostavštini sačuvana su i brojna pisma.4

Osim književnošću bavio se i leksikografskim radom te je izdao Njemačko-ilirski slovar (1842.), a zajedno s bratom Antunom napisao je opsežan Rječnik Gundulićeva Osmana. Od godine 1848., kada gotovo posve prestaje s radom na lijepoj književnosti, objavljuje znanstvene priloge u Kukuljevićevu Arkivu za povjesnicu jugoslavensku (objavljuje statute pojedinih gradova, piše o glagoljskoj pismenosti i književnosti, o mađarskim djelima Nikole Zrinskog, itd.).U poznijim godinama, kada se posve povukao iz političkog života, bavi se znanstvenim radom, filologijom, književnom poviješću, a posebice astronomijom i matematikom.

Ivan Mažuranić umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine. Pokopan je na Mirogoju u »ilirskoj« arkadi.

Izvor: Matica Hrvatska

Pratite nas na društvenim mrežama!