[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TAJLAND: Dan za pamćenje! (5)

Tržnica kojom četiri puta dnevno – prolazi vlak!

Temperatura je nestala, a svanulo meni najiščekivanije jutro na putovanju – danas ćemo se družiti sa slonovima. Prva stanica na dalekom putu do nježnih divova bio je Train Market, jedinstvena tržnica na svijetu koja se svakodnevno odvija na željezničkoj pruzi za vrijeme redovnog prometa vlakova, četiri puta dnevno. Stigli smo otprilike pola sata prije prolaska vlaka pa smo tržnicu razgledali i kušali neke od nama egzotičnih, no Tajlanđanima sasvim lokalnih voćki – dragon fruit, jack fruit, mangostin, rambutan. Najviše kontroverzi izaziva durian koji nosi titulu najsmrdljivijeg voća na svijetu i kojeg je zbog smrada zabranjeno nositi u hotele, metro, buseve… 

Tračnica se nalazi u savršenoj sredini ionako uskog marketa te njome cirkulira velik broj posjetitelja. Isprva to nije bilo tako, postojala je samo tržnica, no kad su naredili da će na tom mjestu svanuti željeznička pruga, prodavači su se pobunili i stvoren je kompromis – bit će i tržnice i pruge. 

Vlak je stigao u točno predviđeno vrijeme. Kad su vidjeli da dolazi, trgovci su hitrim i već vidno uigranim pokretima preklopili štandiće i omogućili mu nesmetan prolazak. „Ajde mala, slikaj!“ dobacio mi je tata stavši ispred dolazećeg vlaka. Ja sam znala da će to učiniti, a iznenađeni usputni promatrači vikali su mu da se skloni. Stajali smo zbijeni jedni uz druge dok je vlak sporo prolazio svega par centimetara od nas i čak ga dodirivali u kretnji. Nesumnjivo je to bio doživljaj i za nas i za putnike u vlaku. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\1.jpg
Train Market jedinstvena je tržnica na svijetu koja se odvija na željezničkoj pruzi // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\2.jpg
Nude se dragon fruit, jack fruit, mangostin, rambutan, smrdljivi durian… // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\3.jpg
U iščekivanju // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\3.jpg
Jedan od četiri dnevna prolaska // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\5.jpg
Moj je ćale morao stati na tračnice // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\6.jpg
Zbijeni, dodirivali smo ga u prolazu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\6.jpg
Nakon što prođe vlak, trgovina se nastavlja u tili čas // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\8.jpg
Rambutan // Foto: Lea Bijač

Vodeno trgovanje

Uslijedio je posjet još jednoj tržnici, i taj puta neobičnoj – tržnici na vodi. Otprilike sat vremena sjedili smo (ustajanje je zabranjeno, no tata je u više navrata prekršio i to pravilo) u tradicionalnom drvenom brodiću pod vodstvom lokalnog veslača. Opustili smo se u shoppingu iz čamca, a nudilo se mnoštvo – sve moguće vrste suvenira, šeširi, voće, piće. Tata se osvježio hladnom tajlandskom pivom, a ja utržila crnu majicu sa slonićima i natpisom „Thailand – the Kingdom of Elephants“ za svog dragana. 

Po izlasku iz čamca uslijedilo je iznenađenje. Nekoliko metara dugi, debeli, žuti piton migoljio se u rukama svog vlasnika. Mama je odmah pobjegla, za tatu nije bilo sumnje da će ga primiti na sebe, a ja sam mu, kao poznata neobožavateljica gmazova, skrivajući se iza tate, bojažljivo prišla. U tren oka piton se našao zamotan na tati koji me zagrlio i poticao da ga barem dotaknem, što sam naposljetku i učinila. I sada kad ovo pišem ježim se od te pomisli. Sprijateljili smo se sa šefom i saznali da svog ljubimca hrani kokošima. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\9.jpg
S koordinatoricom čamaca // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\10.jpg
Veslanje prema centru događanja // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\11.jpg
Shoppingiranje iz čamca // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\12.jpg
Nudi se – od igle do lokomotive! // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\13.jpg
Prelijepi rad kojeg bih, da je barem malo manji, rado bila ponijela kući // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\14.jpg
Fotograf na sigurnoj udaljenosti od pitona // Foto: Privatna arhiva

Najmelodičniji most

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Japanci su željeli povezati tajlandske i burmanske željezničke linije kako bi se stvorila ruta od Bangkoka do Rangoona (u današnjem Mianmaru) da bi se olakšala japanska okupacija Burme. Za njenu izgradnju koristili su prisilno unovačene azijske radnike i ratne zarobljenike, pri čemu je ponašanje prema njima bilo nehumano i okrutno. Na cijelom projektu umrlo je oko 115 tisuća graditelja. Jedan od najtežih građevinskih poduhvata bila je izgradnja mosta preko rijeke Kwai, nekoliko kilometara od tajlandskog grada Kanchanaburija, a kojeg su Saveznici uništili u bombardiranju. Cijela priča ispričana je u ratnom filmu iz 1957. Most na rijeci Kwai, nagrađenom sa sedam Oscara. Ručali smo u hladovini s pogledom na most, kojim smo kasnije i prošetali, zviždeći poznatu nam melodiju.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\15.jpg
Iznad rijeke Kwai // Foto: Zoran Bijač

Spektakl sa slonovima

I onda, konačno, dugo očekivani spektakl. Stigli smo u utočište slonova, jednu od rijetkih farmi na Tajlandu koja ne koristi kuke i košare za jahanje na tim divnim, divovskim životinjama. Nju vodi Australka zajedno s nekoliko Tajlanđana i u posjet im svakodnevno dolaze maksimalno dvije grupe od 20-ak ljudi. Isprva sam pred slonovima osjećala strah, no on se ubrzo pretvorio u duboko poštovanje i prijateljstvo. 

Za početak smo se morali iskazati kao kuhari – pripremali smo im kugle od kuhane riže i mješavine povrća i voća i pozicionirali ih njima ravno prema ustima, na što bi ih slon razjapio i ljepljivim, podatnim jezikom prihvatio dano, već tražeći još. 

A onda… Onda je pao poljubac s drugim. Dugo sam razmišljala bih li to priznala Luki, no nisam mu mogla lagati. Poludio je, bio bijesan, htio je znati s kim, kada, zašto… Kako bih mu dala uvid u cijelu situaciju, jer tata je spremno snimao ljubljenje, poslala sam mu snimku. Maleni, dlakavi, kuštravi slon ljubio me u lice, kao usisavač, a za svaku pusu od Tajlanđanina primao hranu za nagradu. Lukina frustracija tada se pretvorila u smijeh, iako je prema „ljubavniku“ još uvijek osjećao zavist jer me on strastveno ljubio, a Luki sam u tom trenu bila daleka. 

Punih trbuha slonovi su tada bili spremni da ih se uzjaše. Tata je imao „svog“, mama i ja bile smo na jednome, a većina grupe ipak je zbog straha tih 500-tinjak metara do rijeke prehodala. Mala bojazan mogla se smatrati opravdanom jer smo sjedili direktno na slonovu vratu, a koji se u pokretu ljuljuškao pa sam u više navrata imala osjećaj da ću pasti na tlo, pogotovo kad bi se mama čvršće primila za moja ramena. Tako u divljini, bilo je to prelijepo iskustvo kojeg ću pamtiti dok sam živa. 

Već spremna u crnom kupaćem kostimu (mama je u međuvremenu sišla dolje na suho), zajedno sa slonom ušla sam u smećkastu, zemljanu rijeku. Držala sam mu se za uši dok je on surlom špricao vodu prema fotoreporterima, ali i zaranjao ispod površine. Za sigurnost, pri tim je činovima Tajlanđanin sjedio zajedno sa mnom. Od straha nije bilo ni s. Teško mi je uopće opisati ugodu koju sam osjećala. 

Svoje smo ljubimce potom mazali pijeskom iz rijeke te ih četkali četkama. Uživali su kao prasci i valjali se od gušta, sve to spremno pozirajući ispred fotoaparata. Najdraže su mi fotografije one na kojima sjedim na surli dok slon prska vodu visoko u zrak i na ljuljački sačinjenoj od dvije isprepletene surle. Kad smo se vratili na farmu, otuširali smo se u za to posebno opremljenim kabinama i presvukli. Sunce je zalazilo, a mi se oprostili od slonova uz kupnju nekoliko suvenira kojima se pomaže u održavanju utočišta. Sve u svemu, nezaboravan doživljaj! 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\16.jpg
Nikad zabavnije odrađeno hranjenje životinja // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\17.jpg
Poljubac s drugim // Foto: Zoran Bijač
Jahanje u divljini // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\19.jpg
Kupanje u rijeci // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\20.jpg
Blatni tretman i četkanje // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\21.jpg
Nezaboravni trenutci // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\22.jpg
Simpatična ljuljačka // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\23.jpg
Na kraju – odmor // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TAJLAND\Tajland 5\Slike\24.jpg
Završno jahanje // Foto: Zoran Bijač
Pratite nas na društvenim mrežama!