[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] ANTARKTIKA Daleka, ekstremna, prestižna (1)

Dosanjani san

Abecednim redom. Afrika, Australija, Azija, Europa, Južna Amerika, Sjeverna Amerika. Sa svega 17 godina uz iznimnu tatinu pomoć i sveprisutnu podršku sve sam ih „osvojila“. Ostao je još samo jedan. Antarktika. Toliko apstraktna da se ne pojavljuje na nekim kartama svijeta. Toliko egzotična da je ljudi, kad tetoviraju kontinente, izbjegavaju. Toliko očaravajuća da su o njoj pisane knjige, snimani dokumentarni i igrani filmovi. Toliko prestižna da se nekoć zbog nje ginulo. Toliko strana da nema nijednog stalnog ljudskog stanovnika. Toliko čudesna da ne podsjeća ni na koje drugo mjesto na svijetu. Antarktika. Ah, ta daleka, nedostižna, surova Antarktika. Da ne bi ostala samo nedosanjani san, jer oni u našim životima ne opstaju dugo, 2011. godine, kad još nisam dočekala svoj 18. rođendan, tata kao glavni i odgovorni organizator i ja kao njegova suradnica bacili smo se na posao. „Kročit ću na svih sedam kontinenata prije punoljetnosti!“ odzvanjala mi je glavom ta suluda, no sasvim, kako se termin bližio, izvjesna misao. Punu godinu dana samostalno smo pripremali jednoipolmjesečno epsko putovanje, koje je prije Antarktike uključivalo Argentinu, Paragvaj i Urugvaj, a nakon nje još i Brazil, no o tome ćemo nekom drugom prilikom. Ovu seriju putopisa posvećujem Antarktici, koju smo posjetili koncem 2012. godine. Usprkos prošlim godinama, sjećanja ne blijede, a ponos na tatu koji me junački hrabro sam, bez dodatne muške pomoći, poveo na putovanje života jači je no ikad. Samo 40-ak tisuća ljudi godišnje posjeti Antarktiku (za usporedbu, Bangkok pohodi njih više desetaka milijuna), a mi smo bili dvoje od tih privilegiranih sretnika.

Najjužniji grad na svijetu – Ushuaia

Kao i gotovo svi posjetitelji Antarktike, svoje putovanje počeli smo u najjužnijem gradu na svijetu, argentinskoj Ushuaiai. Na Antarktiku se još ide i s Australije ili Novog Zelanda, no mi smo odabrali rutu s juga Južne Amerike jer ona uključuje najzanimljiviji Antarktički poluotok s mnoštvom otoka i obiljem života. Na više smo punktova u Ushuaiai vidjeli natpis „Islas Malvinas“, čime Argentinci svojataju Falklandske otoke (smještene sjeveroistočno u odnosu na Ushuaiau), a za koje su ratovali s moćnim britanskim carstvom. I izgubili, što nas, kad smo s nevjericom gledali u skromnu mornaričku bazu iz koje su kretali u borbu, uopće nije čudilo. 2013. godine stanovnici Falklandskog otočja imali su pravo glasati o suverenosti: 99.8% ljudi izjasnilo se da želi ostati u Velikoj Britaniji, dok je Argentina referendum proglasila ilegalnim. Ushuaia kao lučki grad opstaje zahvaljujući turizmu, odnosno brodovima koji putnike i istraživače ljeti odvode na Antarktiku. Osim preskupih ribljih restorana u kojima su obligatorne još i napojnice i suvenirnica s pingvinima, ona ne nudi mnogo više, što nam je potvrdio i cjelodnevni obilazak mjesta. Neizmjerno uzbuđeni, jedva smo čekali svitanje sutrašnjeg dana i ukrcaj na istraživački brod ledolomac, kojeg smo dijelili s još 50-ak avanturista i 10-ak istraživača, a koji su nam ujedno bili i profesori, vodiči i vozači glisera. Julio iz Čilea. Sjećam se gorostasnog Julia iz Punta Arenasa u Ognjenoj zemlji, gdje žive mnogi Hrvati među kojima ima dobre prijatelje, pa se i s nama rado družio.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\1.jpg
Ushuaia je najjužniji grad na svijetu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\2.jpg
Istraživanje mjesta dan prije ukrcaja na brod // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\3.jpg
Pozicija među velebnim planinama // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\4.jpg
Kao lučki grad (osim fine riblje klope) ničime nas se posebno nije dojmila // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\5.jpg
Naš ekspedicijski dom za naredna dva tjedna // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\5.jpg
Spremni za isplovljavanje // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\6.jpg
Status – ukrcani! // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\8.jpg
Pozdrav Ushuaiai // Foto: Lea Bijač

Drakeov prolaz

Neizostavan na putu do Antarktike je i zbog ekstremno uzburkanog i najnemirnijeg mora na svijetu na lošem glasu Drakeov prolaz, nazvan prema Sir Francisu Drakeu, koji se proteže 645 kilometara od Cape Horna do najsjevernije točke Antarktike. Tu, naime, dolazi do sudara triju oceana – Tihog, Atlantskog i Antarktičkog, zbog čega nastaju valovi ponekad i do 15 metara u visinu. Plovili smo njime puna tri dana. Mjestimično bi nam pokazivao zašto je toliko ozloglašen. Bacakao nas je kao listove na vjetru na jednu pa na drugu stranu broda, što, naravno, tatu nije sprječavalo da zajedno s još jednim avanturistom bude vani na udarima prskajućih valova, dok sam bespomoćna ja u kabini molila Boga da preživi. Ponekad je pak bio miran, pitom, plovan (govorim o Drakeu, ne o tati). Svi mi putnici dobili smo tablete protiv morske bolesti. Tata i ja nismo ih popili jer dobro podnosimo morska ljuljuškanja, dok je većina divlje dijelove ili prespavala ili prohodala kao zombi. Sve u svemu, Drake je prema nama bio prilično milostiv. Negdje na njegovoj polovici prešli smo polarnu frontu, granicu između relativno tople vode na sjeveru i hladnijeg Antarktičkog oceana na jugu, čime su se pojavili i prvi pravi signali naše antarktičke pustolovine. Drakeov prolaz raj je za morske ptice. Tako smo na sebe navukli toplu odjeću (u cijenu krstarenja uključena je i kvalitetna zimska – u našem slučaju „ljetna“ jakna) i šarali s prednje do stražnje strane broda gledajući i fotografirajući divove juga, albatrose, koji su nas bez zamaha krilima pratili s lakoćom. No, više o životinjskom svijetu u sljedećem nastavku.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\9.jpg
Drake za relativno mirnog stanja // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\9a.jpg
I divlji Drake // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\10.jpg
Ptičji raj // Foto: Lea Bijač

Brodski život 

Dva tjedna na brodu mnogima zvuče dosadno i zastrašujuće, no morski život funkcionirao je iznenađujuće dobro. Brzo smo se priviknuli na naš novi dom. Kabinu s prozorom činila su dva kreveta, ormar, stol i wc s tuš kabinom. Iako nam je služila samo za higijenu i spavanje, ponekad bismo u njoj, kad smo se vraćali promrzli izvana, ruke i stopala grijali fenom. Jutra smo počinjali (govorim o danu bez izlaska na kopno) doručkom u vidu švedskog stola, nakon čega bismo pohađali predavanja, primjerice ona o prilagodbi ptica na ekstremne vremenske uvjete ili ona samo o pingvinima. Potom je slijedio ručak, kojem sam se posebno radovala, jer je svakodnevno za desert uključivao pitu od jabuka prelivenu vrućom vanilijom. Pohotno sam je grabila, a u svakom trenutku u danu mogli smo se okrijepiti i čajem, kavom, keksićima. Dva tjedna Antarktike bila su mi, što se prehrane (a i mnogočega drugog) tiče, najbolja u životu. Tu i tamo pogledali bismo koji film, a nakon večere uživali u živoj glazbi i tematskim zabavama. Naravno, većinu smo vremena ipak provodili vani, 24 se sata dnevno diveći vanzemaljskim ljepotama koje su nas okruživale, što je polako počinjalo prilaskom Južnim Shetlandskim otocima. Otvarao nam se pogled na potpuno novi svijet, netaknuti svijet mira, tišine, čudesne divote. 24 sata dnevno u tom su slučaju uistinu i značila 24 sata dana, jer, prošli smo južnu polarnicu na 66 stupnjeva i 33 minute južne geografske širine. Bez obzira na cjelodnevni i cjelonoćni dan, nismo imali problema sa spavanjem. Prozor bismo prekrili zastorom i spavali potpuno blaženo. Vremenski gledano, ravnali smo se prema Ushuaiai.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\10a.jpg
Naša kabina // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\10b.jpg
Brzo smo se priviknuli na brodski život // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\10c.jpg
Pravi božićni doživljaj // Foto: Privatna arhiva

Epski dvoboj

Tko je uopće prvi stupio na antarktičko tlo? Antarktika je posljednje otkriveni kontinent i osvajanje Južnog pola koji se nalazi u njezinom srcu zbog ekstremnih vremenskih uvjeta oduvijek je bilo jedno od najzahtjevnijih i najizazovnijih poduhvata. Nakon  više bezuspješnih ekspedicijskih pokušaja, samo sretnici bi se vraćali živi. Početkom 20. stoljeća odigrala se jedna od najdramatičnijih utrka u povijesti čovječanstva. Glavni akteri bili su Norvežanin Roald Amundsen i Britanac Robert Falcon Scott. Scott je uz pomoć britanske vlade i uz velika očekivanja nacije pripremao svoju ekspediciju u koju je uključio i Shackletlona koji je ranije bezuspješno pokušavao osvojiti Južni pol. Scott nije ni pomišljao da je netko drugi sposoban za takav poduhvat. S druge strane, norveški istraživač Amundsen želio je prvi osvojiti Sjeverni pol, ali kad je u travnju 1909. to učinio Robert Peary, promijenio je plan i sa svojim timom odlučio prvi stići na Južni pol. Ekspediciju je pripremao u popriličnoj tajnosti. Amundsen i ekipa na put su krenuli temeljito pripremljeni, s dovoljno hrane i saonicama koje su vukla 52 psa. Na posljednju etapu Amundsen je krenuo sa četiri istraživača i zajedno sa 16 pasa na Južni pol stigao je 14. prosinca 1911. Kao dokaz uspjeha na polu su ostavili norvešku zastavu, šator i pismo, za slučaj da se ne uspiju vratiti. Vratili su se u punom ljudskom sastavu za nešto više od mjesec dana te su dokumentirali i javno obznanili svoj uspjeh. Scott je, ne znajući za Amundsena, krenuo nešto kasnije i odabrao rutu koja je uključivala prelazak preko visokih, ledom okovanih planina što im je predstavljalo veliki problem pa su izgubili dosta vremena. Za transport je koristio konje, što se nije pokazalo najboljim rješenjem. Scott je na Južni pol stigao 17. siječnja 1912. i tamo je u nevjerici ugledao norvešku zastavu. Pri povratku, utučenu i deprimiranu Scottovu ekipu, pri samom kraju uhvatila je oluja koju nisu izdržali. Kasnije je pronađen Scottov dnevnik. Glavni razlozi zbog kojih je Amundsen pretekao Scotta su bolja pripremljenost, raniji polazak, odabir bolje rute i prednost pasa nad konjima. Amundsen je postao poznat i ušao je u povijest kao prvi osvajač Južnog pola, iako Britanci i danas veličaju Scotta.

Najveća pustinja, najhladniji i najvjetrovitiji kontinent 

Antarktika, najveća pustinja na svijetu, jedini je nenaseljeni, najnegostoljubljiviji, po veličini peti, najhladniji i najvjetrovitiji kontinent. Najniža izmjerena temperatura je nevjerojatnih -89.2 stupnja, a udari vjetra često premašuju 300 km/h.  Količina padalina manja je nego bilo gdje na svijetu. Tamo nema drveća, grmova ili drugih biljaka koje rastu više od nekoliko centimetara uvis. Samo na rijetkim mjestima, isključivo u uskom priobalnom pojasu, postoje lišajevi, mahovine i alge. Čak i za vrijeme 24-satnih dana tijekom ljeta, biljke na Antarktici rastu ekstremno sporo. Većina njih ne izraste više od 0.5 mm godišnje. Iako je Antarktika nenaseljena, postoji nekoliko desetaka istraživačkih baza (američkih, argentinskih, čileanskih, ukrajinskih…), a koje za pravi cilj imaju ostvariti vlasništvo nad Antarktikom kad za to dođe vrijeme. Antarktiku okružuje Antarktički ocean koji sprječava dotok svih toplih struja, ali i dotok smeća, pa je ona još uvijek pravi dragulj, čisti, netaknuti raj na zemlji. Dok su ledenjaci napravljeni od slatke vode, ocean se također smrzava i formira morski led. Svake se zime more oko Antarktike smrzava i svakog se ljeta većina tog novog leda ponovno otapa. Ta repeticija smrzavanja i topljenja ima ogroman utjecaj na floru i faunu i gotovo udvostručuje veličinu Antarktike, dodajući dodatnih 19 milijuna km2 čvrste podloge cijeloj regiji. Zbog slanoće, voda se smrzava na -1.9 stupnjeva. 

Santa Claus, santa leda

Kladionica? O, da kladionica. I to kakva. Prava kockarska. Primamljeni natjecanjem (malu ulogu igrala je i novčana nagrada pobjedniku), svi smo na za to predviđeni list papira upisali datum i točno vrijeme kad ćemo ugledati prvu santu leda. Pojavila se daleka i samotna u božićnoj noći. Tata uranio, ja zakasnila, nitko pogodio, novac ostao kompaniji. Kostimirani u Djedove Božićnjake i pingvine, predavanja o ledu sljedećeg dana držali su nam naši istraživači, a od kojih je nekima to bilo impozantno 100-to putovanje na Antarktiku. Antarktički glečeri ili ledenjaci rijeke su leda koje polako, od par centimetara do više desetaka metara godišnje klize prema moru i u nekom se trenutku, potaknute njihovim oslabljivanjem i zagrijavanjem, lome, čime nastaju sante leda, ili na engleskom icebergs. Sada kada plivaju slobodno, ti impresivni, ogromni komadi prepušteni su strujama i vjetru, očaravajući putnike i, ponekad, plašeći kapetana broda. Različitih su oblika, veličina i varijanti bijelog i plavog, zbog čega su zasluženo jedan od highlighta krstarenja Antarktikom. Jeste li znali da je led plave boje, iako ga mi vidimo kao bijelog? Na Antarktici se on stvara od snijega koji napada, a u njemu su mjehurići zraka kroz koje prođe sva svjetlost, pa je i led bijel kao svjetlost. Kako se s godinama snijeg (sad već led) sabija, mjehurići zraka polako se istiskuju i led sve više postaje onakav kakav je, a to je – plav. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\11.jpg
Prvi opaženi (božićni) iceberg // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\12.jpg
Put u (ne)poznato // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\13.jpg
Sante leda kao plutajući komadi nastaju micanjem, slabljenjem i zagrijavanjem glečera // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\14.jpg
Postoje u svim veličinama i oblicima, a, što se boja tiče, variraju bijelo-plavim kombinacijama // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\13a.jpg
Zajedno i u „osvajanju“ posljednjeg kontinenta na listi // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\15.jpg
Susreti sa životinjama postali su nam svakodnevica // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\16.jpg
One su, i same po sebi fotogenične, često bile spremne za poziranje // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\17.jpg
Jedan s rupama // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\18.jpg
Biti tako blizu bilo je nevjerojatno // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\19.jpg
Zadovoljna plutajuća skupina // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\20.jpg
Siva zavjesa // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\21a.jpg
U čudesnom svijetu ljepote // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\21.jpg
Prvi iskonski predstavnik Antarktike // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\22.jpg
Game of thrones? // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\Slike\23.jpg
Jeste li znali da je led zapravo plave boje? // Foto: Lea Bijač
Pratite nas na društvenim mrežama!