Iz Hrvatskog Crvenog križa – prisjećanje prevoditeljice Nade Majer na stradanja u Vukovaru

Prošlo je 29 godina od pada Vukovara, grada heroja, a 79-godišnja Nada Majer, prevoditeljica za francuski jezik, još uvijek se živo sjeća događaja iz toga doba. Na ratnom području završila je slučajno u svojim 50-im godinama. Naime, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća uslijed ratnih zbivanja, pojavila se potreba za ljudima koji znaju strani jezik, a budući da je ona tečno govorila francuski, počela je pratiti inozemne novinarske ekipe na terenima diljem Hrvatske. U sjećanje joj se najviše urezao Vukovar i stradanje kojemu je tamo svjedočila.

Dok se prisjeća toga vremena, emocije joj se vraćaju kao da je sve bilo jučer, a ne prije gotovo tri desetljeća. „Bez pretjerivanja mogu reći da i danas kada razmišljam o tim trenutcima, čujem  pucnjavu i reski zvuk granata koje su padale na grad. U jednom trenutku otišla sam do platane između Radničkog doma i Vuke, blizu mosta, i čučnula na polomljene grane. Uzela sam jednu grančicu u ruku i pomislila – i drveće ubijaju!. Kad sam se vratila kući mužu i sinu sam rekla da ću ih odvesti u lijepi Vukovar čim ovo ludilo završi, nesvjesna da će sve potrajati godinama“, prisjeća se Nada Majer.

Za vrijeme boravka u Vukovaru upoznala je i pokojnog Sinišu Glavaševića: „Došli smo u bolnicu u kojoj nas je primio dr. Njavro i on nam je detaljno opisao što se sve događa. Pod dojmom svega nisam obraćala pozornost na osobu koja je bila s nama u maloj prostoriji u prizemlju bolnice, nije ništa govorila, samo je zapisivala, nagnuta nad svoje bilješke. Kad je uspostavljena hrvatska vlast i kad opet sam došla u Vukovar kao prevoditeljica francuskom izaslanstvu, po završetku službenih razgovora u gradskom Poglavarstvu prišao mi je mladi novinar i rekao: „Gospođo, vi  ste 1991. bili u Vukovaru, u bolnici, s dr. Njavrom, a uz vas je bio Siniša Glavašević. Ja sam vas snimio.  Čuvam VHS vrpcu koju mi je ljubazno poslao kao najveću dragocjenost. Tko može reći da je imao čast biti  uz Sinišu Glavaševića u opkoljenom Vukovaru?!“

Prisjećajući se suradnje s Međunarodnim odborom Crvenoga križa, Nada Majer ističe kako je ta organizacija imala strahovito tešku ulogu pa ne čudi stoga što i danas svi nose bolna sjećanja na Vukovar 91. godine. „S izaslanikom Međunarodnog odbora Crvenoga križa Nicolasom Borsingerom susrela se 2011. godine na obilježavanju 20. obljetnice pada grada. Borsinger je bio jedini predstavnik međunarodne zajednice koji se našao u Vukovaru u trenutku njegova pada. Te 2011. našli smo se u hotelu u Osijeku. Gledam ga u lice koje više nije lice mladog 38-godišnjeg plavokosog čovjeka nego prosjedi 58-godišnjak umorna lica. Dok mi govori tihim glasom razmišljam kako je preda mnom čovjek koji se prije dvadeset godina, u nezamislivom užasu, potpunom kaosu, sam i prepušten samome sebi,  suprotstavio razuzdanoj vojsci i njezinom divljem i arogantnom ‘zapovjedniku’ majoru Šljivančaninu“, otkriva 79-godišnjakinja.

Susret s Borsingerom Nadi Majer otvorio je mnoga pitanja: „Kao bivši izaslanik Međunarodnog odbora Crvenoga križa Nicolas poštuje pravilo neutralnosti i šutnje, ne žali se, ne optužuje nikoga, on samo opisuje ono čemu je bio nazočan. Ja ga gledam i pitam se kako je jedan mladi 38-godišnji čovjek imao snage i hrabrosti napraviti ono što je napravio – spasiti branitelje Mitnice sigurne smrti!“

I iako je svjesna da Međunarodni odbor Crvenoga križa u svojemu djelovanju mora poštivati načelo neutralnosti, Nada Majer ni danas ne može shvatiti kako je moguće biti neutralan u takvim okolnostima: „Ne usuđujem se postaviti pitanje Nicolasu Borsingeru, ali pitam samu sebe – o kojoj neutralnosti se može govoriti u sukobu kad jedna strana ima oružje, napada i razara sve pred sobom, a druga se bespomoćno brani? Tu se ne radi o dijeljenju hrane i odjeće, radi se o životu i smrti! Radilo se o životima stanovnika Vukovara, 

branitelja Mitnice, a jedino oružje koje je Nicolas Borsinger u tom općem kaosu imao u svojim rukama bila je Ženevska konvencija. Unatoč svim naporima koji su učinjeni, nije uspio spasiti ranjenike iz bolnice.“

Te 2011. godine Nada Majer zajedno sa Zdravkom Komšićem, Nicolasom Borsingerom i Jean-Françoisom Bergerom  koji je 1991. godine bio šef Međunarodnog odbora Crvenog križa za Jugoslaviju, posjetila je Memorijalni Centar Domovinskog rata Vukovar i Spomen dom Ovčara: „ Dok je Zdravko Komšić tiho govorio, a spirala se vrtjela, u polumraku sam gledala Nicolasovo lice i suze koje su mu tekle. Htjela sam ga dotaknuti, olakšati mu boli, ali se nisam usudila. Od tada je prošlo devet godina, a jedna Nicolasova rečenica mi se često vraća – Ovu otvorenu ranu nosim u sebi već dvadeset godina i pitam se jesam li učinio sve što sam mogao i nisam li mogao učiniti više?“

Prisjećanje na Vukovar i ratna stradanja ovu vitalnu 79-godišnjakinju vraćaju u 90-te godine prošloga stoljeća. Ona je živi svjedok vremena koje su obilježile ratne strahote. Napominje kako ovo svoje prisjećanje želi posvetiti udruzi Vukovarske majke, svim njezinim članovima s kojima se godinama  susretala. „Često mislim na sve njih…“, poručila je sjetno. (Hrvatski Crveni križ)

Pratite nas na društvenim mrežama!