Pauza od ljudi, vijesti i trenutne stvarnosti

“U svijetu koji je nepredvidiv i koji stalno postaje sve kompleksniji, ono što je najvažnije nije kvocijent inteligencije, snaga volje ili uvjerenost u ono što znamo.”

“Najvažnije je kako se nosimo s onim što ne razumijemo”.

  Jamie Holmes

Ovih dana svjedočimo eksponencijalnom rastu i broju zaraženih ljudi Coronavirusom.

U moru nedoumica i strahova, svakodnevno se suočavamo s ljudima oko nas koji imaju blaže ili teže simptome, odlaze u samoizolaciju, neizvjesno čekaju rezultate, žive u strahu od bolesti, osude okoline i nemoći, mnogi na žalost i umiru.

Iako je ovaj Studeni kao nikada do sad prožet Suncem i natprosječno visokim temperaturama za ovo doba godine, kao da ne osjećamo tu blagost i milost godišnjeg doba, kao da ne vidimo ništa dobro, kao da iščekujemo sudnji dan.

Doduše osobno ne mogu pisati iz te perspektive, već odavno sam se upoznala s vakuumom i neizvjesnošću kroz neka prijašnja iskustva, no u radu s klijentima i čitajući komentare ljudi u grupi „Terapeutska i psihološka podrška u vrijeme Covid -19“ primjećujem da ljude više ne boli toliko tijelo, više ih ne bole organi, nemaju samo psihičke i fizičke simptome, sve više ih boli nepravda, a naročito neizvjesnost.

Razum jednostavno ne prihvaća sliku koju vidi, a slika se polako izoštrava i boje su sve jasnije. Tonovi su tmurni i sivi, sad se sve jasnije uočavaju i zrcale.

Dok političari kroje dvostruka mjerila, znanstvenici daju oprečna mišljenja, epidemiološki stručnjaci okreću kao list na vjetru, dok se sustav polagano urušava, gospodarska situacija pogoršava, ljudi ostaju bez posla, mediji siju negativnost na sve strane, što drugo ostaje običnom građaninu?

Živjeti u nemoći i neizvjesnosti ili uzeti sudbinu u svoje ruke, fizički se pokrenuti i pomaknuti s mjesta?

Većina na žalost živi u neizvjesnosti i neizvjesnost ih sve više boli i paralizira.

Nemoć, tuga, strah, zabrinutost, ljutnja u velikim količinama bez konkretnih rezultata osim piskaranja i psovanja po društvenim mrežama su sve prisutni i pretvaraju se u konflikte.

Konflikte unutar njih samih i konflikte s drugima.

Pitamo se kako s tim emocijama na kraj? Kako ugledati svijetlu točku i Sunce koje obasjava otpalo jesenje lišće u svim predivnim bojama jeseni.

More boja oko nas, a mi vidimo samo sivilo.

Dok se stapaju plavetnilo neba s toplim zemljanim šarenilom boja, nama je pogled uprt u izgbljene političare i razno razne stručnjake očekujući da nas spase.

No ni oni nam više ne mogu prodavati maglu, svoja oprečna mišljenja i istinu bez pokrića.

Shvatili su i sami kako nas ne mogu više uvjeriti da drže stvari pod kontrolom kada su im se uzde otrgnule iz ruku i kočija juri u provaliju bez konja.

Brojke su neumoljive, bolnice se popunjavaju, nemoćnih i nesretnih ljudi koji žive u neizvjesnosti je sve više.

Kao što rekoh: „Neizvjesnost sve više boli.“

Istina je da su dani u neizvjesnosti dugi kao vječnost, a sati sporo prolaze poput jedne godine.

Pitamo se svi skupa kako dalje? Kako se ponašati, kako razmišljati?

Za početak osvijestimo vlastita emotivna stanja i kada se uhvatimo da su nam misli odlutale u negativu i prethodno nabrojane teške i bremenite emocije, napravimo pauzu.

Pauzu od ljudi, vijesti i trenutne stvarnosti.

Otrgnite sami sebe od svega, povucite se negdje u osamu, otiđite negdje na zrak uz rijeku, šumu u prirodu.

Vratite se Majci Zemlji i uhvatite ju za skute.

Otiđite u svoj vrt ili se jednostavno odvezite negdje izvan svog grada, promijenite perspektivu i maknite se od svih okidača koji vam stvaraju negativne emocije.

Znate onaj osjećaj kad čujete brojku zaraženih i umrlih, zatvorenih tvrtki, nezaposlenih, a vama se digne kosa na glavi, prođe vas tiha jeza i obuze vas taj hladni strah, nemoć i napadaj anksioznosti i panike.

Fizičkim odmakom, odmaknut ćete i svoje misli, odmakom misli stvorit ćete nove osjećaje i nova emotivna stanja u sebi.

Odmorite svoj mozak od svega, jer mozak je taj koji stvara kemiju koja se zove emocija i osjećaj.

Znanstveno je već odavno dokazano kako se emocijama može upravljati znanjima i resursima koje ima svaki čovjek u sebi.

Istina je da su nam svima manje-više dana osjetila kojima doživljavamo ovaj svijet i upravo nas Covid 19 upozorava (gubitkom mirisa, okusa, sluha, osjeta i daha) kako bi nam bilo da ih izgubimo, ustvari nam šalje poruku: Koristite svoja osjetila, nemojte ih zanemarivati, nemojte ih podcjenjivati u njima je odgovor kako izaći iz neizvjesnosti.

Koristite ih svjesno i s namjerom da ugledate izlaz.

Ujedno osvijestite koliko pažnje dajete svojim uvjerenjima koja vas koče u životu i tuđim nametnutim strahovima, te ne čujete svoj unutarnji glas, ne vidite mogućnosti, ne prepoznajete prilike.

U neizvjesnosti zaboravljate na svoje talente, vrijednosti i resurse, zanemarujete ih i pretvarate ih u vlastiti strah od predvidljive stvarnosti.

Osvijestite koliko ste pod stresom zbog straha od ekonomske situacije, preživljavanja i same zabrinutosti, a što će se uistinu u budućnosti dogoditi ni sami više ne znamo.

Zato se usudite osjećati sebe i svoj um, svoje tijelo i svoje srce. Usudite se priznati si da ste zbog neizvjesnosti prestali disati, već samo predišete i uzdišete.

Vjerovali ili ne, naše zatvoreno srce zbog straha i teških emocija je pod velikim opterećenjem, jednako kao i mozak koji stalno analizira.

U ovakvom stanju smo skloniji bolestima i prijemčljiviji za viruse.

S druge pak strane spoznaja da se na suprotnom polu nesigurnosti, neizvjesnosti i nemoći nalaze snalažljivost, fleksibilnost, kreativnost, daju nam moć odabira i razumijevanja da je sve do nas i našeg poduzimanja ili ne poduzimanja akcije.

Provo pokušajmo zajedno razumjeti kako funkcionira naša spoznaja stvarnosti:
Promatramo
Analiziramo
Donosimo odluku
Djelujemo

Ako smo na autopilotu, pod stresom, u drami, teškim emocijama, strahu i neizvjesnosti, analizirat ćemo racionalno iz tih stanja, donositi kritične odluke i velika je vjerojatnost da ćemo zaključiti kako u ovom trenutku ne vrijedi djelovati već nastaviti preživljavati i čekati da nas netko ili nešto pokrene.

Ako pak smognemo hrabrosti otvoriti percepciju na mogućnosti i uvažimo postojanje mora informacija, dopustit ćemo si opciju kako je svijet pun kontradiktornosti i uzeti u obzir sve što vidimo, a ne samo ono što se uklapa u naš unaprijed snimljen scenarij.

Priznat ćemo si nesigurnost, stanje neizvjesnosti, anksioznosti i izgubljenosti, a to priznanje nam može omogućiti otvaranje novog emotivnog uvida – uvida  u naše snage koje tek moramo otkriti kako bi preživjeli.

Znači, ako okrenemo drugu stranu medalje i nakon što stvari promotrimo iz više perspektiva, u miru analiziramo stvari iz vlastitih snaga i uspješnih strategija, donesemo odluku iz stanja mira ne iz drame, djelovat ćemo fleksibilno i kreativno za razliku od većine koja se predaje sudbini.

I nemojte očekivati u ovakvim vremenima konačne zaključke, danas će opstati oni koji su spremni prilagoditi se svakoj situaciji jer konačnih nema.

Neizvjesnost i nesigurnost će postati konstante ovog svemira i čim prije to prihvatimo, manje će nas boljeti.

Prihvaćanjem nesigurnosti i neizvjesnosti priznajemo si da nismo svemogući i da ne možemo sve kontrolirati, a samim time možemo doći u bolji odnos s vlastitim emotivnim stanjima i osluškivati svoje osjećaje te donositi kvalitetnije i manje ishitrene odluke i tako vratiti si osjećaj sigurnosti i kretanja u pravom smjeru.

Suočavanje s emotivnim stanjima i odmak od svega što nam daje triger na loša iskustva, naučit ćemo kako se nositi s onim što ne razumijemo i neizvjesnost pretvoriti u prilike i tako kreirati manje stresnu vlastitu stvarnost.

Izvor: Mara Majstorović, urednica portala i NLP coach,Foto

Pratite nas na društvenim mrežama!