[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] ANTARKTIKA Kupanje na -2? O, da, o da, o da! (5., posljednji nastavak)

Lijepo, prelijepo, plavkasto, raskošno. Bilo je tako kad smo stigli do otoka Courveville, smještenog u samoj blizini antarktičkog poluotoka. On je često posjećena točka od istraživačkih brodova i njima pripadajućih avanturista. Ploveći onuda, guštali smo u rajskoj ljepoti Antarktike. Već smo se toliko bili udomaćili, no nikako zasitili beskrajno divnih prirodnih prizora koji su nas od nula do 24 okruživali. Često smo viđali i kitove, a posebno zanimljive situacije istraživači bi naglašavali na mikrofon, kao orijentir uzimajući položaj na satu. Primjerice: „Minke whale, three o’clock“ ili „Leopard seal, nine o’clock“. Kad nismo spavali i jeli, boravili smo vani, upijajući ledene zrake i fotografirajući, a ponekad samo sjedeći ili šećući dužinom broda. 

Na kopnu nas je dočekala gromoglasna zajednica pingvina. Ne možete ni zamisliti kakvu oni konstantnu buku zapravo proizvode – svaka vrsta komunicira svojim „jezikom“, a najglasniji su mladi koji roditelje mole za hranu. Crveno (u prethodnom sam nastavku opisala zašto), glasno i masovno. Da, baš bih tako opisala kolonije pingvina s kojima smo se susretali. 

Na otoku Courveville bilo je najjasnije vidljivo kako se pingvini zapravo kreću. Gegajućim i nezgrapnim pokretima tijela zbog kojih ponekad padaju na tlo, gacaju utabanim stazama koje su sami stvorili. Iznenađujuće inteligentni, pingvini razlikuju puteljke od neizgaženog snijega i od točke A do točke B hodaju njima, s noge na nogu, nekad sami, a nekad u grupici od troje, četvoro, petoro. Mi ljudi nismo im smetali, dobro pazeći da im svojim tjelesinama u usporedbi s njihovim tjelešcima ne stvorimo prepreku na putu. Kao i svaki put dotad, bili smo udaljeni nekoliko desetaka centimetara jedni od drugih. Nimalo nas se nisu bojali. A i zašto, uostalom, bi?

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\1.jpg
Pingvini se kreću ovdje vidljivim utabanim stazama // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\2.jpg
S noge na nogu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\3.jpg
Tri, četiri ili pet pingvina na slici? // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\4.jpg
Uspomena na daleke, ali iznimno nam drage antarktičke dane // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\5.jpg
Mi ljudi pazili smo da pingvinima ne stvaramo prepreke na putu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\6.jpg
Duboki zaron // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\7.jpg
Samotni ljepotan // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\8.jpg
Samotno društvance // Foto: Lea Bijač

Podrobno smo, hodajući i planinareći, istražili Deception Island. Dotad nisam znala da je za Antarktiku potrebna i dobra fizička sprema, koju sam, zahvaljujući gotovo svakodnevnom rolanju ili trčanju, i ponekom skleku, tada imala. To je aktivni vulkanski otok koji je eruptirao mnogo puta od otkrića, 1967., 1969. i 1970. godine, što je uništilo istraživačke baze Čilea i Ujedinjenog Kraljevstva. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\9.jpg
Deception Island aktivan je vulkanski otok // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\10.jpg
Da, na Antarktici smo i planinarili! // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\11.jpg
U raju leda i snijega // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\12.jpg
Pingvini chinstrapi // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\13.jpg
Zbunjeni dvojac // Foto: Lea Bijač

Bio je to posebno hladan dan i bili smo obučeni jače no ikad prije na Antarktici. „Vi hrabri ispod debelih slojeva odjeće obucite i kupaće kostime za sljedeći izlazak“, stajalo je u brošuri upotpunjenoj sa zagonetnim „slijedi iznenađenje“. „Kupanje na Antarktici“, mislila sam, „to ću učiniti ili sad ili mi se takva prilika u životu vrlo vjerojatno više nikada neće pružiti. Let’s get ready to rumble!“ 

Iako smo na prethodna dva izlaska na Deception Island išli svi, u tom kupajućem bio nas je znatno, znatno manji broj. I uistinu, potrebna je velika doza ludosti da bi se tako nešto izvelo i napravilo. Tragove čizama na potpuno crnom pijesku zamijenili su tako oni bosih stopala, a sloj po sloj, i tata i ja na toj zimi našli smo se gotovo goli. Srce mi je kucalo kao ludo. Bila sam prva na redu.

Zatrčala sam se u smjeru vode, a kad sam je nožnim prstima dotakla, u prvi mah osjećala sam dozu žaljenja, jer, tih prvih nekoliko centimetara bilo je relativno toplo. „Ne želim se kupati na Antarktici i da mi pri tome ne bude ekstremno hladno“, tugovala sam. Zato sam za manje od sekunde došla na svoje, i dalje trčeći. Kad sam svoje tijelo pljusnula u vodu, „toplina“ se pretvorila u gotovo minus dva stupnja celzijusa, temperaturu dostojnu samo pingvina, tuljana, kitova i nas – luđaka. Veslala sam rukama nekoliko metara, kad mi je, od hladnoće, srce počelo preskakati kao nikad prije. Nisam bila sigurna hoću li se samo onesvijestiti ili i umrijeti. Morala sam van što prije. „Potopi i glavu!“ urlikao je putnik Mirza iz Bosne koji se kupao potpuno, ali potpuno gol, vjerojatno ne znajući da se borim za život. Postala sam nešto mirnija osjetivši tlo pod nogama. „Jesi snimio?“ upitala sam entuzijastično tatu. „Jesam, punih 18 sekundi provela si u vodi!“ odgovorio mi je, nakon čega sam se obrisala ručnikom i brzo vratila sve slojeve odjeće na sebe. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\14.jpg
Ulazak na skoro -2 stupnja // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\15.jpg
U vodi sam plivajući provela cijelih 18 sekundi! // Foto: Zoran Bijač

Tad je red došao na njega. Poučen mojim iskustvom, nije jurnuo unutra, već se kretao polaganije i za zagrijavanje, odnosno, hlađenje, rukama mrzlu vodu nanosio na tijelo. U konačnici je dobrih pola sata proveo u oceanu.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\16.JPG
Tata s istraživačima nakon kupanja // Foto: Lea Bijač

Punih srca vratili smo se na brod i uživali u večeri uz živu glazbu.

Posljednju priliku za druženje s pingvinima dobili smo i iskoristili sljedeći dan na otoku Half Moon. Bio je to ujedno i zadnji dan te godine. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\17.jpg
Pingvin macaroni među chinstrapima // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\18.jpg
Među užurbanom zajednicom // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\19.jpg
Zadnja prilika za druženje // Foto: Lea Bijač

Dress code te gala večeri podrazumijevao je crno-bijele kombinacije, kako bismo što više bili nalik pingvinima. Tata se dosjetio još nečeg zanimljivog, pa je i obrijao bradu ličeći na pingvina chinstrapa. Upravo negdje u tada mirnom Drakeovom prolazu ušli smo u novu godinu, uz šampanjac i vatromet, ali i nostalgiju jer nismo bili zajedno sa svojim najmilijima. Idući plovni dan imali smo dobar pogled na ptice krstarice, kao i na Cape Horn, prije nego smo se vratili tamo odakle je sve i počelo, u Ushuaiau. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\20.jpg
Ulazak u novu godinu // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\21.jpg
Jedan od brojnih albatrosa s kojima smo se susreli // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\5\Slike\22.jpg
Uspomena s rta Horna // Foto: Privatna arhiva

Ah, kakvu sam samo sreću osjećala bivajući na Antarktici… Ne moram ga ni pitati, sigurna sam, u svakom je trenutku nje uživao i tata, iako nam nisu bili zadovoljeni svi isprva željeni vremenski uvjeti. Nama to ubrzo više nije bilo toliko važno jer, željeli smo iskusiti iskonsku Antarktiku, onu divlju, nemilosrdnu, pravu, a poneke su nam je lokacije svojom burnom burom postojanja, kako sam pisala, omogućile. Cijelom tom putovanju veliku težinu dalo je i meni prestižno „osvajanje“ posljednjeg kontinenta kojeg ću, dok sam živa, a možda i poslije, tko zna, nositi duboko urezanog u srcu.

Pratite nas na društvenim mrežama!