[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] ANTARKTIKA Negostoljubiva domaćica (4)

Antarktika se negostoljubivom domaćicom u punom smislu tih riječi pokazala još jednom, u Lemaire Channelu, najpoznatijem antarktičkom kanalu dugačkom 11 kilometara, a inače na vrlo dobrom glasu zbog spektakularnih visokih vrhova koji su nas okruživali na svih strana. Tata je o njemu sanjao i sanjario još u Koprivnici, godinama prije, a i ja sam mu bila nekako sklona. Međutim, kanal Lemaire bio je sve samo ne ono što prikazuju promotivne bezbrižne, mirne, plave fotografije Antarktike. Iako smo se iz dubine duša nadali upravo takvim prizorima, već poučeni iskustvom znali smo da se na takvom putovanju ne mogu poklopiti baš svi savršeni vremenski, ali i svi ostali uvjeti, pa smo bili donekle spremni na ono što nas je dočekalo – ekstremna zima popraćena teškim udarima vjetra, magluštinom i sivilom. Većina se putnika posakrivala u svoje kabine, no tata i ja bili smo na mjestu o kojem smo sanjali i sa sigurnošću ga, ma kakvo god ono bilo, nismo planirali provesti u sobi. Tako smo se s još nekolicinom entuzijasta ljuljuškali i vjetrili na palubi, pritom dišući hladni antarktički zrak i ipak uživajući u osjećaju po koji smo došli. Makar objektivno nesavršen, svaki je novi trenutak proveden na Antarktici pridonosio ukupnoj divoti tog putovanja. Vidjeli smo tamo i još pokojeg Weddellovog tuljana, najjužnijeg sisavca na svijetu, a koji me svojim „poziranjem“ podsjetio na Rose iz Titanica i njezinu famoznu: „„Draw me like one of your French girls“. Sigurna sam da znate o čemu govorim. Tuljani u surovim uvjetima opstaju zbog vrhunskih ronilačkih sposobnosti. Pod vodom, naime, mogu provesti više od sata. Snažnim pak sjekutićima rade otvore koji su netom prije bili ledena površina, no, težak je to posao za zube. Mnogi stariji Wedellovi tuljani umiru od utapanja kad im zubi postanu toliko istrošeni da više ne mogu obavljati jedan od svojih primarnih zadataka.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\1.jpg
Lemaire Channel // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\2.jpg
Weddellov tuljan // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\3.jpg
„Draw me like one of your French girls“ // Foto: Lea Bijač

Sa svitanjem (no što je to na Antarktici uopće svitanje?) uslijedio je posjet Port Lockroyju, jednoj od britanskih baza na Antarktici. Izvana je djelovala pomalo otužno, tako crna i malena, no, okružena sivim kamenim stijenama, omogućavala nam je još jedan bliski susret s pingvinima. Našem su se dolasku tamo, osim životinjskog svijeta, neizmjerno radovali i istraživači u bazi jer im je dolazak avanturista i njihov brod jedina prilika za tuširanje, a u znak zahvale, još smo jednom nazdravili (nazdravljali). 

U Port Lockroyju moguće je obaviti i shopping. Da, dobro ste pročitali. Shopping na Antarktici nikako ne bih nazvala jednim od njezinih highlighta, no, svakako neočekivanim i zanimljivim iskustvom. Ne mogavši ostaviti Antarktiku bez ponesenog suvenira, i tata i ja kupili smo iste hudice (u različitim veličinama, naravno) koje i dan danas, poglavito u hladnim zimskim danima, rado nosimo. Zovemo ih „antarktičarkama“. 

Na od izmeta prekrivenom tlu pingvini su se bavili svojim poslovima, grakćući, noseći kamenje i ležeći na gnijezdima. Pingvini nuždu obavljaju na sasvim zanimljiv način. Jednostavno se nagnu i hitro ispale svoj od krila crveni materijal, često i po drugim pingvinima, zbog čega kljunovi više nisu jedina crvena stvar koju imaju na sebi. Još su jednom prevladavali Gentoo pingvini. Vidjeli smo i gigantski kostur kita, ali ponovno i Weddell tuljana, sasvim spremnog za poziranje nama fotografima. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\4.jpg
Ležeći Gentoo pingvini // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\5.jpg
Uvijek u blizini vode // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\6.jpg
S kosturom kita // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\7.jpg
Simpatični brko // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\8.jpg
Koji metar iza nas ležao je lijeno i nepomično // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\9.jpg
Graktanje // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\10.jpg
U vječnom traganju za kamenjem // Foto: Lea Bijač

I Čileanci imaju ponešto svoje pa smo tako završili i u njihovoj istraživačkoj bazi. Svim istraživačkim bazama, osim želje za prevlašću nad Antarktikom, zajednička je još jedna stvar – ponuđena čašica (ili više njih) domaćeg alkohola. „Što tamo uopće znači domaće“, pitala sam se, „antarktičko ili čileansko?“ 

Puno smo vremena proveli družeći se s pingvinima. Opet je bila riječ o golemoj koloniji gegajućih ptica, od kojih su neki plivali i ronili, neki strpljivo sjedili na jajima, neki nosili kamenje, a neki (mladi) visokim tonovima dozivali svoje roditelje željni pokojeg zalogaja hrane. Osim po zgodnim istraživačima, čileansku ću bazu pamtiti i po tome što smo vidjeli jednog od ekstremno rijetkih albino pingvina. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\11.jpg
Pokriven snježnim pahuljama, tata stvara slikovne uspomene s pingvina, kojima je, kao što i sami vidite, moguće prići vrlo, vrlo blizu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\12.jpg
Iznimno rijetki primjerak albino (Gentoo) pingvina. Sudeći prema kamenu koji nosi, i sam je roditelj ili se udvara nekoj od prisutnih dama // Foto: Lea Bijač

„Večera na otvorenom“, stajalo je zagonetno na brošuri za tadašnji dan. Čemu se nadati? Što očekivati? Ni sami nismo znali odgovore na ta pitanja, no, slutilo je na dobro. Oboružali smo se jaknama (nije bilo jako hladno) i izašli na vanjski dio našeg doma. Iako smo stigli posljednji, pronašli smo kutak za sebe i uživali u kombinaciji što su je tvorili primamljivi švedski stol i egzotična okolina oko nas. „Three o’clock, leopard seal!“ povikao je gorostasni Julio i prekinuo naše hranjenje kako bismo, na jednom plivajućem komadu leda, promatrali primjerak leopard tuljana. Prizor me isprva šokirao. Tuljan se razjapljenih usta komešao na ledenoj površini, a ispod njega nalazila se velika lokva nečeg što je nalikovalo na krv. „Oh ne, upravo je pojeo pingvina!“ mislila sam tužno, sve dok se nisam sjetila da ona, iako tako nalik na krv, nije ništa drugo no izmet. Shvaćam, i tad sam shvaćala zakone prirode i borbu za opstanak, no kako prizorima ubijanja slabijih nisam mogla ni htjela svjedočiti ni u Keniji i Tanzaniji (ni na televiziji!), bilo mi je to neprihvatljivo i na Antarktici. Laknulo mi je. Tako mi je laknulo.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\13.jpg
Sa simpatičnom radnom snagom na pripremi večere na otvorenom // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\14.jpg
Uživali smo i u švedskom stolu i u ambijentu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\ANTARKTIKA\4\Slike\15.jpg
Za pingvine opasni leopard tuljan na svom izmetu // Foto: Lea Bijač
Pratite nas na društvenim mrežama!