[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] MAGIČNA OBALA (1)

Moj je tata strastveni podvodni ribolovac. Kako bih nakon godina i godina i sama konačno  spoznala bar djelić te čari, unatoč njegovom protivljenju, jer, zna on mene, a i sebe, zajedno smo ustali ranom zorom te se automobilom odvezli do lokacije na kojoj nas je čekao unaprijed dogovoreni gumeni gliser. Svitalo je, a s izlaskom sunca temperatura rapidno rasla, sve dok na vrhuncu nije dosegla 35 stupnjeva. 

Dok je tata ganjao ribu, ja sam u počecima sjedila na gliseru i uživala u miru i tišini, te se tek katkad bućnula u more. Od vrućeg sunca štitila me samo kratka, tanka tunika ukrašena ružičastim i zelenim cvjetovima. Nisam na sebe navlačila odijelo, olovo ili peraje. Znala sam da nemam sposobnosti potrebne za uloviti ribu, a čak kad bih ih i imala, ne bih to htjela učiniti. O kakvom odijelu govorim? Ja čak ni ne posjedujem odijelo.

Malo mora, malo sunca, malo cigareta, malo mobitela, malo pića, malo sjemenkastih Cornyja. S vremenom mi je postajalo dosadno, a nismo još bili ni na pola, s obzirom na to da je riječ bila o cjelodnevnom boravku na moru, sa čime sam bila prethodno upoznata. „Trebala sam ga poslušati i ne ići“, mislila sam, „nemam ni kremu za sunčanje ni improvizirani suncobran, došla sam potpuno nespremna. Uh, kako me peče!“

Tata je guštao iz dubine duše. Svaki put kad bi izronio pokraj glisera, redao je friško ulovljenu ribu. Bilo mi je drago zbog njega i upravo mu se iz tog razloga nisam željela žaliti na vrućinu koju sam već teško podnosila. 

Nakon izvjesnog vremena, iz mog kuta – konačno, iz tatinog – već, završili smo, te se punih prijenosnih frižidera vratili u našu neretvansku bazu. 

Nikad u životu nisam izgorjela. Ne toliko. Cijelo tijelo, a osobito lice bili su mi crveni poput rajfa sa sobovskim rogovima koji upravo, prigodno za ovo božićno razdoblje, nosim na glavi. Crvenilo se ubrzo pretvorilo u guljenje kože, toliko neugodno da sam izgledala neugledno, i nije prolazilo danima. Bila sam kao upravo pečeno pile izloženo u staklu nekog od supermarketa.

 „Kako ću takva na kruzer, u svijet? Ta na put idemo za nekoliko dana!“ očajavala sam, u glavi već imajući prelijepo, gotovo savršeno uređene gošće, osobito na gala večerama. „Tako je kako je. Uostalom, ne idem tamo da bih od sebe radila zvijezdu već idem uživati i otkriti nešto što još o svijetu ne znam“, rekla sam naglas i otrgnula komadić kože sa čela.

Tog smo puta izabrali nešto drugačije ljeto, i, umjesto u divljini, odlučili ga provesti na luksuznom brodu i civiliziranim stanicama.

„Guests: Bijac Zoran, Bijac Bojana, Bijac Lea“, čitala sam ukrcajnu brošuru u malom kombiju na putu za talijansku Savonu. Mogla sam zapravo pročitati mnogo više jer nas je od ukrcajne luke Savone dijelilo nešto više od 10 sati vožnje. Krenuli smo kasno u noći, a naš je puteni vozač cijelo vrijeme grickao sjemenke. Iako sam dio puta prespavala, činio mi se beskrajno dug, a u posebnom sam šoku ostala kad nam je šofer otkrio da, čim ostavi nas, sakuplja druge putnike s kruzera i vozi ih natrag u Hrvatsku, bez odmora, bez pauze. „Navikao sam, nije mi prvi put“, smijao se.

Savona, smještena na sjeverozapadu Italije, dočekala nas je kišna i tmurna. Nismo je imali u planu obilaziti pa nismo bili suviše razočarani, iako smo se nadali suncu u narednim danima, ohrabreni vedrim vremenskim prognozama. 

Kad smo stigli, nije još bilo vrijeme za ukrcaj na brod, pa smo u obližnjem kafiću popili kave, a ja i zapalila koju cigaretu. Sjećam se te kave. Bila je posebno gorka i nepcu neugodna. Ipak, nije me to spriječilo da je ispijem do samog kraja.

U ogromnoj prostoriji za putnike broda, svojevrsnoj čekaonici, detaljno smo proučavali plan našeg krstarenja po Sredozemnom moru i potencijalne izlete koje ćemo kupiti. Osobito sam se veselila Maroku. Makar i dah Afrike pobuđivao je u meni osjećaj čiste, iskrene sreće.

Check-in smo prošli glatko i predali prtljagu, koju su nam obećali dostaviti u našu kabinu. Na Costa Magici kojom smo putovali postoje četiri vrste kabina – unutarnja, s prozorom, s balkonom i ekskluzivna. Izaberete li unutarnju, proći ćete vjerojatno jeftinije negoli što biste prošli u hotelskom ili apartmanskom smještaju negdje na našem Jadranu u ljetnom periodu od 12 dana, a platite li ekskluzivnu, uz sobu ćete, osim prioriteta kod ukrcavanja i iskrcavanja te doručak, ručak i večeru poslužene u posebnom restoranu, dobiti i – batlera. Mi smo izabrali kabinu s balkonom, i, kako je bilo i rečeno, koferi su se vrlo brzo našli u njoj. 

Dodatan je plus kod krstarenja, osobito roditeljima s djecom, taj što većina kompanija osobama mlađim od 18 godina putovanje praktički poklanja, odnosno, za njih se smještaj, hrana i korištenje brodskih usluga dobivaju besplatno. Iako smo i mi bili ekipa sastavljena od roditelja s djetetom, to je dijete imalo ipak nešto više od 18 godina te je za njega bila plaćena redovna cijena.  

3470 gostiju, 1027 članova posade i 270 metara dužine u brojkama je Costa Magica. Vrlo zadovoljni kabinom, pohitali smo na palubu. Švedski stol za ručak dug 40 metara, bazen s toboganom, dva jaccuzzija, brojne ležaljke, prostora koliko nam je samo srce željelo… Djelovalo je sasvim pristojno za početak, kad smo, točno u 17 sati isplovili, ostavljajući sivu Savonu za sobom, i krenuli prema našoj prvoj (ili drugoj, ovisi kako gledamo) lokaciji, francuskom Marseilleu.

Obavezan je dio početka krstarenja i vježba svih putnika za slučaj nesreće, koju smo odradili već rutinski. S obzirom na malu neorganiziranost i nastalu gužvu, nisam bila sigurna kako bi to u praksi funkcioniralo, no, nisam ni pomišljala na takvo što. 

Pomišljala sam zato, uz sve članove svoje ekipe, na večeru. Večera se održavala u određeno vrijeme u restoranu (naznačenom na brošuri koju smo dobivali svaki dan, a na kojoj je, između ostalog, pisalo i kakvo se izdanje od gostiju za nju očekuje – casual, formail ili gala) i bivala servirana od strane konobara i konobarica svakome pojedinačno. Birali smo jedno između nekoliko ponuđenih hladnih predjela, toplih predjela, juha, salata, glavnog jela, deserta i sira za kraj. Usluga i hrana bili su fantastični. Radna snaga sastojala se uglavnom od mladih ljudi iz siromašnih azijskih zemalja. Ni u jednom ugostiteljskom objektu nećete naići na ljubaznost kakvu oni nude. Iako pretrpani poslom i smješteni u malenim kabinama tek s osnovnim potrepštinama, uvijek nude barem osmijeh i lijepu riječ. Oni uistinu zarade svaki svoj novčić. 

Voljela sam se uređivati za večere. Sjedili smo za stolom s jednom hrvatskom obitelji, koja je to putovanje dobila na nagradnoj igri. Kako su imali kabinu viška, ponudili su mi boravak u njoj, no nisam mamu i tatu htjela ostaviti na nekom drugom katu, pa sam i ostalih 11 dana puta provela u sobi zajedno s njima. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\1\Slike\1.jpg
Mama i ja čekamo ukrcaj na kruzer // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\1\Slike\2.jpg
Costa Magica – naš dom za narednih 12 dana // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\1\Slike\3.jpg
Prvi su dojmovi bili i više no zadovoljavajući // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\1\Slike\4.jpg
Tmurnu smo Savonu ostavili iza sebe i zaputili se prema Marseilleu // Foto: Lea Bijač
Pratite nas na društvenim mrežama!