[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] MAGIČNA OBALA (2)

Još smo bili spavali kad smo pristali u francuski Marseille. Nakon jutarnje higijene pohitali smo na brodski doručak, koji je, baš kao i ručak, bio serviran na principu dugačkog švedskog stola. Bilo je svega, pravo obilje hrane, od slatkog do slanog. Moji su najviše uživali u komadima dimljenog lososa, dok sam ja ponajviše grabila sir, indijske oraščiće i male palačinke sa čokoladnim preljevom. Uvijek smo se trudili doći ranije kako bismo ugrabili što bolje mjesto, ono uz stakleni prozor, s pogledom na grad u koji bismo došli.

Prilično nas je dug put za hodanje dijelio od broda do centra Marseillea, tako da smo, dodatno potaknuti štiklama na mojim nogama, platili karte i autobusom se odvezli do središta grada. 

Na brodu je unaprijed moguće dogovoriti jedan od desetak ponuđenih izleta za svaku lokaciju na koju se dođe, a cijene variraju, ovisno o dužini i kvaliteti ponude, od 50 do 200 eura po osobi. Druga je opcija samostalno sići s broda i besplatno istraživati mjesto u vlastitom aranžmanu, a treća, koju nama nikada nije ni palo na pamet iskoristiti, ostati na brodu i guštati u njegovim (inače brojnim) sadržajima, te kupanju i sunčanju. 

Ništa nas od ponuđenih izleta u Marseilleu nije osobito zaintrigiralo, tako da smo se tog puta odlučili na samostalni izlazak.

Bilo je vedro i vruće. Sjeli smo u jedan od relativno brojnih kafića i popili kavu, pritom uživajući u vrevi grada i nepoznatim licima. Imali smo pogled na more, marinu, brodove i jedrilice. Bili su mi to ujedno i najljepši trenuci Marseillea. Nisam ga mogla zapravo osjetiti. Ne onako kako sam željela i na što sam bila navikla. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\0.jpg
Pogled na francuski Marseille iz kafića // Foto: Lea Bijač

Najposjećenije je mjesto u Marseilleu i njegov simbol crkva Notre-Dame de la Garde, smještena na samom vrhu brda, dokle smo se uspeli malim otvorenim kombijem krcatim turistima kao što smo i sami bili. Mene se ona nije osobito dojmila te sam radije uživala u cigareti i plavičastom pogledu na grad.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\1.jpg
Mama i ja ispred crkve Notre-Dame de la Garde // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\2.jpg
Uživao je svatko na svoj način // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\3.jpg
Pogled na grad s vrha brda // Foto: Zoran Bijač

Puno smo dragocjenog vremena potrošili čekajući kombi za dolje, toliko da smo, kad smo se spustili, mogli samo malo prošetati i obići ribarnicu na otvorenom, na tatino zadovoljstvo. Još smo jednom sjeli u autobus i vratili se na brod, jer, bilo je vrijeme za polazak.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\4.jpg
Zbog nedostatka vremena, mogli smo još samo malo prošetati // Foto: Zoran Bija
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\4a.jpg
Sada obrnuti pogled – iz centra na crkvu // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\5.jpg
Trenutak s ribarnice // Foto: Lea Bijač

Svi smo još na check-in-u dobili svoju karticu, svojevrsnu osobnu iskaznicu i kreditnu karticu za vrijeme boravka na brodu. Nju se na poseban čitač prislanja pri svakom silasku s kruzera i povratku na isti kako bi bila vođena evidencija o putnicima. Bez obzira na to, pokušate li se ukrcati nakon na brošuri napisanog vremena polaska, budite sigurni da u tome nećete uspjeti jer kruzer ne čeka baš nikoga, ali zato, također na karticu, rado nabija troškove dodatnih brodskih aktivnosti i sadržaja, kao što su plaćanje pića i izleta. 

„Klik, klik, klik!“ i ponovno smo se našli na Costa Magici.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\6.jpg
Napuštajući Marseille // Foto: Lea Bijač

U kabini, točno iznad mog kreveta, bila je smještena klima koju nikako nismo uspijevali u potpunosti  isključiti, a od pomoći nam po tom pitanju nije bilo ni osoblje. Noću bi mi to neprestano strujanje zraka stvaralo probleme, pa je tata uporno ručnicima zatvarao otvore, a koji bi svako malo sa stropa padali na pod. Divila sam se njegovoj upornosti i nastojanjima da mi život učini lakšim. 

Prije večere, u kratkoj bijeloj haljini s povezom oko vrata, zajedno s dva para meni nepoznatih ljudi, sjedila sam u kožnom kauču u jedinom pušačkom objektu na brodu. „Lijepa je. Ali što joj bi s kožom?“ komentirali su na francuskom pritom me prodorno gledajući i ne misleći da ih razumijem. „Hvala. Previše sunca“, odgovorila sam također na francuskom, dovoljno glasno da me četvorka mogla čuti, a potom sam teatralno ugasila cigaretu i otišla na večeru. Više ih nisam vidjela.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\2\Slike\7.jpg
„Lijepa je. Ali što joj bi s kožom?“ // Foto: Zoran Bijač

Svaku se večer nakon objeda održavao ples u glavnom baru. Većina je putnika bila ipak nešto starije životne dobi i s već puno kilometara plesnih koraka u nogama, tako da je plesni podij, za nas koji se volimo gibati tijelima, uredno izgledao kao magija. Salsa, samba, cha-cha, valceri, nema toga što se nije plesalo. Plesu bi prisustvovao i poneki oku ugodan animator, inače plesni virtuoz, koji je birao sjedeće gošće i davao im priliku da pokažu što znaju. I sama sam na dnevnoj bivala izabrana barem jednom, i, nikad prije ni poslije u životu nisam tako divno plesala. Pod vodstvom animatora, vješto sam se gibala i na ritmove tanga. Iako u tim trenucima nisam znala ni njegove osnovne korake, u njegovim sam rukama postajala kraljica podija, a publika bi nas katkad nagradila pljeskom.

Ples je bio uvertira za predstavu u prostranoj kazališnoj dvorani, a u kojoj se u određeno vrijeme svakodnevno održavao 90-minutni show, bilo pjevački, bilo plesački, bilo mađioničarski, bilo talent show prijavljenih gostiju, bilo talent show konobara, kuhara, spremača i tehničke podrške, koji su se pokazali kao vrhunski i talentirani umjetnici. Svi su akteri bili savršeno uvježbani i pravi profesionalci u onome čime su se bavili. 

Doručak, izlazak s broda, večera, ples, show. Tako je otprilike izgledao naš život na kruzeru za dana kad bismo pristali u luku. Show-om i eventualno još kojim pićem za moje je roditelje dan završavao, a mojemu pridodajte još malo noćnih provoda s mladim prijateljima koje sam stekla na brodu. 

Nije mi smetalo kasnije buđenje sutradan, jer, prema planu puta, cijeli smo dan bili at sea. To nikako nisam izjednačavala s dosadom, već iskusna sa životom na kruzeru. Lagano sam ustala, doručkovala (srećom, doručak je trajao dovoljno dugo i za nas spavalice, a, uostalom, do hrane je vrlo lako moguće doći u bilo koje doba dana i noći) te se staklenim dizalom spustila u atrij, u kojem je uvijek bilo elegantne žive svirke, najčešće na klaviru, u kojoj sam guštala uz čašicu razgovora ili s roditeljima ili s novostečenim društvom. Na brošuri sam rado tražila termine plesnih tečajeva i gotovo sam svima, kad sam bila u mogućnosti, prisustvovala. Plesalo se uistinu kvalitetno i raznovrsno, što me radovalo, jer sam noću mogla pokazati novonaučene korake. Mama se posvetila aerobiku, a tata predavanjima i fotografiranju s palube. Ponekad sam se kupala u jacuzziju ili na bazenu, ali, poučena iskustvom, nisam tijelo izlagala suncu. Koža mi je u tom trenutku bila puno, puno bolja u odnosu na početno stanje samo nekoliko dana ranije. Osim navedenog, kruzer sadrži i veliku teretanu i igralište za ljubitelje sporta, razne barove, restorane, slastičarne i trgovine, salone za uljepšavanje, saunu, 4D kino, kasino te disko klubove, odnosno, jednako, ako ne i više sadržaja negoli manji hrvatski grad kao onaj u kojem i sama od rođenja živim.     

Pratite nas na društvenim mrežama!