[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] MAGIČNA OBALA (3)

15. lipnja smo, točno u 9 sati ujutro, stigli u grad na sjeveru Maroka, ujedno i jedan od njegovih najstarijih (oko dvije i pol tisuće godina star), Tangier, s prekrasnom mješavinom kultura i nacionalnosti. Kako je smješten na prolazu Gibraltaru, naziva ga se i vratima Afrike. Mi smo, upravo zbog te činjenice, zajedno s još 50-ak ljudi s kruzera, kupili izlet koji je, između ostalog, uključivao i posjet Gibraltaru, no, prije njega, prisustvovali smo tradicionalnoj predstavi karakterističnoj za Maroko, a ona je sadržavala akrobate, bosonogi hod po staklu i trbušnu plesačicu. Za razliku od onoga što mi smatramo pod pojmom trbušna plesačica, pri čemu mislim na utegnutu djevojku s vidljivim pločicama na trbuhu, one prave afričke, osvjedočila sam se i u Egiptu, imaju izražene obline i salast, zaobljen trbuh. Bilo mi ih je drago gledati takve i uživala sam u njihovim performansima.    

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\1.jpg
Prave afričke trbušne plesačice često imaju salast, zaobljen trbuh // Foto: Lea Bijač

Vrijeme je bilo cmoljavo. Padala je kiša, a temperatura spala toliko da sam bila primorana obući dugačku crnu vestu koju sam ponijela sa sobom just in case. Sukladno tome, nisam ostala oduševljena Gibraltarom. Dojmovi: mjestimična magla, puno posjetitelja, prodavači suvenira, svjetionik i prostranstvo mora. Ništa, baš ništa vrijedno obilaska. Jedva sam čekala da prođe predviđeno vrijeme za bivanje tamo i s nadom da će ostatak izleta proći bolje, sjela u autobus za dalje.  

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\2.jpg
Kišni i nešto hladniji Gibraltar // Foto: Zoran Bijač

Iako sam i dalje bila u dugim rukavima, vani se proljepšalo. Onako u crnom, bila sam u kontrastu s bijelim kućicama lociranima u isprepletenim, tijesnim uličicama. Na ulaznim je vratima izvana često obješena Fatimina ruka ili khamsa, bila ona metalna, keramička, obojana ili napravljena od devine kosti. Khamsa znači broj pet i time se referirana pet prstiju ruke, a karakteristična je za islam, kojemu 99% stanovnika Maroka i pripada.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\3.jpg
Tijesne uličice s puno priča za ispričati // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\4.jpg
Pregršt khamsa u unutrašnjosti jednog doma // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\5.jpg
Mama, ja i pravi marokanski ugođaj // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\6.jpg
Prizor s uličice // Foto: Lea Bijač

Jeste li znali da je Tangier dom mandarina?

Doživjeli smo lijep zalazak sunca kad smo, već smješteni na brodu, plovili put Casablance. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\7.jpg
Zalazak sunca na putu prema Casablanci // Foto: Lea Bijač

Kako smo, prema planu putovanja, tamo ostajali dva dana, drugi smo ostavili za njezin razgled, a prvi iskoristili uplativši jednodnevni izlet autobusom u Marakeš. Putem, goruća, vruća zemlja i njezini žarki tonovi govorili su mi: „Da, ti stvarno jesi u Africi!“ a to mi je potvrđivao i natpis Afriquia na benzinskoj crpki na kojoj smo zastali. Ipak umorna od, tad ih se već bilo zaredalo, provoda na kruzeru, dio sam tog cestovnog puta prespavala, zbog jake klime pokrivena velikim, bijelim ručnikom. Nije nas bilo toliko puno pa sam mogla nesmetano odmarati zauzimajući tri sjedišta. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\8.jpg
„Da, ti stvarno jesi u Africi!“ // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\9.jpg
Putem smo zastali na benzinskoj crpki // Foto: Lea Bijač

Mobitel sam na cijelom putovanju koristila tek toliko, za usputnu fotografiju, a nigdje nisam ganjala ni wi-fi. Osim objekata koji ga nude, interneta se moguće dočepati i na brodu, no, po vrlo paprenoj cijeni, stoga sam odlučila uzeti predah od tehnologije (osim fotoaparata) i uživati u onome što mi je bilo dano. Moji su najmiliji ionako bili sa mnom i tih dana nisam imala potrebu za komunikaciju s bilo kime drugime. 

Marakeš, konačno stigosmo u Marakeš! Prvi je dojam bio potpuni kaos – asfaltiranom su užarenom cestom istovremeno cirkulirali autobusi, automobili, motori, bicikli, kočije s konjima i mi pješaci. I na rubnim se dijelovima na putu do medine trgovalo, ponajprije voćem, ali i različitim suvenirima. Makar sam ih viđala i prije, ponovno me zastrašila mesnica na otvorenom – obezglavljena goveda visjela su na toj vrućini sa stropa i rojevima muha na sebi mamila (?) potencijalne kupce. Smučilo mi se. Već gladna, s takvom sam sjetom gledala na bogatu ponudu iznimno ukusne hrane na tada dalekom mi kruzeru. Da u medini ne bi baš sve bilo tako gnjusno te od znoja i mesa smrdljivo, brinuli su se prodavači trgujući japankama, cipelama, igračkama, odjećom, šeširima i svakojakim marokanskim uspomenama.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\10.jpg
Prometno ludilo u Marakešu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\11.jpg
Tipična mesnica // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\12.jpg
Osim mesa, prodavale su se i razne marokanske uspomene // Foto: Zoran Bijač

Primijetila sam da nas jedan te isti čovjek neprestano prati i fotografira. Nakon nekog sam vremena uslikala i ja njega te, kad sam fotografiju zumirala, vidjela da na sebi nosi oznaku „photographer“. Sve mi je postalo jasno. Na kraju će nam izleta, najvjerojatnije kad budemo u restoranu na ručku, prići s razvijenim fotografijama i pokušati nam ih prodati. Tako je i bilo. Nismo ih kupili.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\13.jpg
Photographer // Foto: Lea Bijač

Kad već govorimo o trgovanju, zanimljivo je pripomenuti da su Marokanci vrlo agresivni trgovci, nalik na Turke, i koji će, ako uoče i najmanju zainteresiranost, osobu pratiti koliko god treba, sve dok ne kupi neki (ili neke) od njegovih proizvoda. Ako se ništa ne namjerava kupiti, najbolje je s prodavačima uopće ne ostvarivati očni kontakt. U turistima vide rudnike zlata i cijene su za njih u odnosu za one domaće značajno veće, iako se cjenkanjem, koje je obavezno, mogu spustiti do prihvatljivog iznosa.

Mi plavuše s plavim očima privlačile smo poglede marokanskih muškaraca, no, nisam ih mogla nazvati nasrtljivima. Pozvali bi nas na piće što bismo mi odbile i tu je svaka priča završavala.

Posjetili smo i prelijepu, raznobojnu Ben Youssef Madrasu, nekadašnju muslimansku školu i današnju kulturnu znamenitost, a potom sjeli u klimatizirani restoran za okrugli stol. Ručali smo tamo za Maroko tradicionalne kus-kus i govedinu, a na zajedničkom pladnju našlo se tu i mrkve, krastavaca, krumpira i kupusa. Potaknuta viđenim, nisam htjela razmišljati u kakvom je stanju ta govedina bila prije no što se našla na našem stolu. Kad sam zanemarila tu činjenicu, mogla sam samo konstatirati: „Fino. Uistinu fino“.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\14.jpg
Dio Ben Youssef Madrase // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\15.jpg
Zajednička uspomena iz Marakeša // Foto: Privatna arhiva

Jemaau el-Fnaa, glavni trg Marakeša, nazivam najluđim na kojem sam bila, a koji je tako lud bio i za dnevnog svjetla. Mogu tek misliti što se događa noću jer ga nisam uspjela takvog okusiti, i upravo je to jedan od razloga zašto bih se tako, tako rado vratila u Maroko. Tako prostranog, ludim ga je činila od silnih bubnjeva i zvukova frula uzavrela atmosfera, a koju je dodatno potenciralo mnoštvo šareno obučenih ljudi, što domaćih, što posjetitelja. Nismo se više obazirali na suvenire, valjalo je sačuvati pune džepove i živu glavu!

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\16.jpg
Na najluđem trgu na svijetu // Foto: Privatna arhiva

Ježila sam se od gađenja na pogled kobri i različitih, meni nepoznatih vrsta zmija koje bi njihovi vlasnici prolaznicima doslovce gurali u ruke kako bi ih fotografirali i na tome zaradili. Na koju sam se god stranu okrenula, situacija je bila ista – zmija na zmiji. 

Dodatno su me potresale i scene brojnih majmunčića na povodcima u pelenama, a sve u svrhu slikanja s turistima, odnosno, dobivanja nešto novca. Oko zmija sam se kolebala, no nisam željela fotografiju s majmunom. Jednostavno mi ih je bilo previše žao.

Od svega toga trebala sam predah. Kako se nisam imala kamo sakriti, sjela sam na plastični stolčić negdje na trgu i svoju lijevu ruku dala u ruke mlade Marokanke koja mi ju je uzduž ukrasila hennom. Oduvijek su mi se sviđale takve privremene tetovaže i poprilično sam sigurna da ću ruke na taj način ukrasiti i na dan svojeg vjenčanja. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\17.jpg
Predah u vidu „privremenog tetoviranja“ // Foto: Zoran Bijač

Za vrijeme kad se kana sušila, sakupila sam nešto snage (i hrabrosti), i po prvi se put u životu odlučila suočiti sa strahom od zmija. „Primit ću je.“ 

Tradicionalno, pustinjski obučen mladić mislio je da će sa mnom biti kao i sa svakim drugim turistom – stavit će mi zmiju oko vrata, poslikati me, ja ću mu platiti, a on će već tragati za idućim „kupcem“. „Ne, ne, ne!“ urlikala sam kad mi ju je htio predati. „Polako“, zamolila sam ga i prvo je nekoliko minuta nježno dodirivala, dok konačno nisam postala spremna za primopredaju. Držala sam rukama to gmizajuće živinče i potom ga stavila oko vrata, dok mi je krotitelj kobri htio natovariti još dvije. „I ovo mi je previše!“ bila sam odlučna. Sada se smijem očiglednoj nelagodi na svome licu, no, vjerujte mi, tada je kiseli osmijeh bio maksimum koji sam uspijevala izvući.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\18.jpg
Prvotne reakcije na držanje zmije // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\3\Slike\19.jpg
Finalna varijanta 15-ak minuta kasnije // Foto: Zoran Bijač

Mama se držala podalje, a tata je u isto vrijeme držao i „moju“ zmiju i kobru.

„Jesi za večeru?“ upitao me krotitelj. „Ne, hvala. Vrijeme je da se vratim na kruzer“, odgovorila sam i zadovoljno, puna Afrike, ruku pod ruku s mamom i tatom odšetala do autobusa koji nas je vratio našoj plovećoj kući. 

Pratite nas na društvenim mrežama!