[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] MAGIČNA OBALA (4., posljednji nastavak)

Između bijelih kućica, jer, kao Casablanca (u doslovnom prijevodu bijela kuća) morala ih je imati, odisala je marokanskom arhitekturom i njoj pripadajućim ukrasima koje sam u nekoliko zdanja vidjela. Između palmi i tramvajskih tračnica provirivali su pak, jedan do drugoga, nimalo sramežljivo, poznati fast food restorani McDonald’s-a i KFC-a. Možda je od cijelog grada na mene najljepši dojam ostavila njegova, u nekom kutku sakrivena, tržnica maslina, iako nisam njihova ljubiteljica. Ipak, ne vadim ih tanke iz mortadele. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\1.jpg
Radosna dobrodošlica // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\2.jpg
Djelić, u nekom kutku sakrivene, tržnice maslina // Foto: Lea Bijač

Najimpresivnija i najposjećenija građevina Casablance je Džamija Hassana II. Najviša je ona funkcionalna afrička džamija i s 210 metara sedma po visini na svijetu. U njoj se maksimalno može skupiti impozantnih 25 tisuća vjernika, a uokolo njih još 80 tisuća. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\4.jpg
Džamija Hassana II // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\5.jpg
Dio njezinog impozantnog interijera // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\6.jpg
Bosonoga unutra // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\6a.jpg
Po izlasku, mama s neugodom prima moj poljubac // Foto: Zoran Bijač

Osim da je najnapućeniji grad Maroka, njegova glavna luka i jedan od najvećih gradova na cijelom kontinentu, ne znam što bih vam više puno o Casablanci rekla. Nisam se osjećala kao da sam u Africi. Dvoumite li se između Casablance i Marakeša, vjerujte mi i izaberite Marakeš (ukoliko vam je, kao meni, važan afrički doživljaj).

Obasjana svjetlošću zalazećeg sunca, Džamija se, kad smo isplovljavali, činila tako, tako daleka.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\7.jpg
Pozdrav po isplovljavanju // Foto: Lea Bijač

„U španjolskom smo Cadizu!“ roditelji i ja poželjeli smo si dobro jutro. „Teško je više sve ovo pratiti“, mislila sam silazeći s Costa Magice. Dan je bio lijep, sunčan, vruć i na sebe sam, sukladno vremenu, navukla kratki traper kombinezon. Iako se radilo o prijepodnevu a ne o večeri, u zatamnjenoj prostoriji prisustvovali smo flamenko priredbi. Glazbeni je to žanr kojeg karakteriziraju snažan ton te izražajna pjesma popraćeni strastvenim plesom, a čiji su korijeni u Andaluziji. Uživala sam u muškim i ženskim plesačima te pratećem (sjedećem) glazbenom sastavu sačinjenom od gitare i pljesaka ruku. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\8.jpg
S vatrenom plesačicom isto tako vatrenog flamenka // Foto: Zoran Bijač

Cadiz nam je bio sušti kontrast onako divljem, afričkom Marakešu i u njemu se posebno dobro osjećala mama, okružena crkvama, fontanama, palmama, parkovima i zelenilom. Tati je pažnju još jednom privukla mala ribarnica. Uistinu je na putovanjima volio, i još uvijek voli, bacati oko na riblju ponudu, pa makar se s druge strane stola našao i prodavač sa cigaretom u ustima, kao što je slučaj bio tamo. Dobro se sjećam te cigarete.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\10.jpg
Pitomi Cadiz kao sušti kontrast divljem Marakešu // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\11.jpg
Grad je pun fontana i zelenila, u čemu je osobito uživala mama // Foto: Zoran Bijač

Čim smo sljedećeg dana uplovljavali u Lisabon, znala sam da će mi se svidjeti. Brojni su putnici, uključujući nas, jedva čekali da se iskrcaju i nekoliko sati provedu u glavnom i najvećem gradu Portugala. Sišavši s broda i koračajući po portugalskom tlu, mislila sam: „To! Listi „osvojenih“ zemalja pridodajem još jednu!“

Ponuđeni izlet koji nam je ponudila brodska kompanija, a koji nam se najviše svidio, bio je rasprodan, tako da smo unajmili jednog od brojnih vozača taksija koji su već spremni, u neposrednoj blizini kruzera, čekali na nove putnike.

Posjetili smo tako neke od gradskih atrakcija, kao i u Lisabonu neizostavne Toranj Belem i Padrão dos Descobrimentos te se naposljetku, kako se putovanje približavalo kraju, rastali od njega.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\12.jpg
Tata i mama ispred Belema u Lisabonu // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\13.jpg
Fotografirali smo se i pred neizostavnim Padrão dos Descobrimentosom // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\14.jpg
Lisabon gledan s mora // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\15.jpg
Tijesan prolazak ispod njegovog najpoznatijeg mosta // Foto: Lea Bijač

Pred nama je, naime, bilo još samo jedan dan at sea, pa Valencia, pa još jedan at sea, i, u konačnici Savona, odnosno ponavljanje one beskrajno duge vožnje kombijem do Koprivnice. Koliko je tek beskrajna vozaču koji s malom pauzom vozi u oba smjera, mogu tek nagađati.

U prvom at sea danu uopće nismo vadili mobitele ni fotoaparate, preokupirani svatko svojim zanimacijama, iako smo većinu vremena ipak provodili zajedno, u dalekim pričama na palubi. Mislili smo i na našu Zaru i bili zahvalni teti Maji i Radmili koje su je hranile, šetale i timarile. Znala sam da smo je ostavili u dobrim rukama. 

Bienvenidos a Valencia!“ uskliknula sam nam španjolsku dobrodošlicu u našoj zadnjoj stanici na krstarenju, ne uključujući polaznu (i odlaznu) točku Savonu. Moram priznati da sam osjećala lagani zamor materijala, no nisam ni pomišljala na ostanak na brodu. „Kad sam već tu, dat ću joj priliku“, mudrovala sam. Puna fontana i zelenila isprva me podsjetila na Cadiz, toliko da u jednom trenutku nisam ni bila sigurna gdje se nalazim. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\16.jpg
Valencia me podsjećala na Cadiz // Foto: Zoran Bijač

Nedovoljno se informiravši prije, premalo smo vremena ostavili za posjet Gradu umjetnosti i znanosti, zapravo kulturnom i arhitektonskom kompleksu u Valenciji, a koji me se apsolutno dojmio najviše od svega tamo viđenog, okružen blago plavkastim bazenima. Iako kupanje nije dozvoljeno, moguće se njima provozati čamcem na vesla. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\17.jpg
Mama i ja u fascinantnom gradu znanosti i umjetnosti… // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\KRSTARENJE\4\Slike\18.jpg
… okruženom prelijepim, blago plavkastim bazenima // Foto: Zoran Bijač

Davši svoj obol pozirajući uz autobusom s natpisom VALENCIA C. F., i tata ju je mogao miran pozdraviti. 

Sljedeći, a ujedno i posljednji dan na moru protekao je u uobičajenim brodskim aktivnostima, a od prijatelja za stolom i osoblja koje nas je služilo tih dana pozdravili smo se uz gala večeru. Otplesala sam također svoj posljednji tango.

Što reći u završnim dojmovima? Još jednom ponavljam, putovanja kruzerom pojedinih kompanija besplatna su za djecu mlađu od 18 godina te bih ih svakako preporučila mladim roditeljima. Nema pritiska ni tempa, brod se uostalom ni ne mora napuštati ako se to ne želi. Jedini potencijalni problem vidim u relativno dalekoj polaznoj luci. 

Iako sam već više puta putovala kruzerom, upravo opisano putovanje bilo mi je jedno od dražih, a tome je vjerojatno tako jer je uključivalo i afrički Marakeš. I na sam spomen Afrike i danas osjećam ugodu pa pokušajte tek zamisliti onu za vrijeme stvarnog bivanja tamo.

„Vratit ću se ja tebi opet“, razmišljala sam zadnju noć na balkonu naše kabine, dok su valovi pljuskali o brod. 

„Da, sigurna sam da hoću“. 

Putopis by Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!