[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TURSKA Istanbul (1)

Pomalo s nestrpljenjem i strepnjom pristupam pisanju putopisa o Turskoj, no ona me brzo prolazi. Iako su od našeg zajedničkog putovanja tamo prošle godine, doživljeni događaji i proživljene emocije još su uvijek dovoljno jaki za, nadam se, jedan pristojan tekst. Ionako vam ne mogu pričati o ničemu novijeg datuma. Ili iz razloga što je već ispričano ili iz razloga što se trenutno baš i ne može putovati. Ta je prokleta korona paralizirala cijeli svijet, a, što nama osobno najteže pada, svijet putovanja.

U tom sam periodu bila opsjednuta ribljim kostima (pletenicama) pa sam dan prije putovanja dogovorila termin kod frizerke kako bi mi isplela jednu na vrhu glave. Ostatak mi je kose ispeglala i pripomenula: „Ako ne želiš da ti se nakovrča, nemoj se znojiti. Znam da je vruće i takvo razdoblje u godini, ali pokušaj“. Iskoristila sam to kao argument kad mi je mama kasnije naredila da počistim stvarima pretrpanu sobu. „Čekat će me kad se vratim, bez brige“, odgovorila sam joj. Uvijek sam sve voljela ostavljati za sutra.

Ni obitelj ni prijatelje nismo htjeli zamarati vožnjom od naše Koprivnice do zagrebačke zračne luke, a osobito ne ranom zorom, kao što je često bio slučaj. Tako smo se tamo uputili taksijem. Od nas, put je vjerojatno najbrže prošao mami, jer ga je gotovo cijelog prespavala. Tata je obožava fotografirati u tim blaženim trenutcima, pogotovo ako se dogode na neprikladnom ili neuobičajenom mjestu.

Još uvijek entuzijastična u vezi vožnje avionom, sjedila sam do prozora. Naviknuta na dugačke letove s presjedanjima, taj od Zagreba do Istanbula prošao je u tren oka, a gradu sam se divila već iz zraka. S obje strane Bospora provirivali su krovovi milijuna kuća, a njime plovile bijele brodice i veliki krstareći brodovi. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\1.jpg
Istanbul iz zraka // Foto: Lea Bijač

Gotovo 16 milijuna stanovnika broji Istanbul. Iako je Ankara glavni grad, Istanbul je najveći te kulturno i gospodarsko središte, kao i vjerojatno prva asocijacija na Tursku. Dobro, možda uz kebab. 

„Welcome to Istanbul“, potvrdio nam je gdje se nalazimo natpis na turskom aerodromu. Nakon graničnih formalnosti sjeli smo ponovno u taksi (prije koji sat u hrvatski, sad u turski) i vozaču predali adresu hotela u neposrednoj blizini Aje Sofije i Plave džamije u kojem smo rezervirali smještaj. „Enjoy!“ poručio nam je na odlasku uz široki smiješak, zadovoljan napojnicom koju mu je uručio tata.

Brzo smo se raspremili, i, željni novih avantura, krenuli u istraživanje grada. Planski, naišli smo prvo na Džamiju sultana Ahmeda koja je poznatija pod imenom Plava džamija. Zašto je tome tako, gledajući je izvana, nije nam baš bilo jasno, ali je postalo jasnije stupanjem unutra – interijer je, naime, prepun plavo obojanih keramičkih pločica, a njih je samo na visokom stropu 20 tisuća. Ulaz u Džamiju je besplatan, no donacije su, kao uostalom i svugdje drugdje, i više nego dobrodošle.  

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\1a.jpg
Plava? Zašto plava džamija? // Foto: Lea Bijač

„No, no, no!“ vikao je uzrujani muškarac uzimajući mamu i mene pod ruke. „Vas dvije ne smijete tu biti. Ovo je dio za muškarce. Pokrijte glave maramama i otiđite tamo gdje vam je mjesto“, izrekao je gotovo u jednome dahu, a mama i ja, doduše, potpuno smetene (smotane), učinile naređeno.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\2.jpg
Pokrivene mama i ja unutar Plave džamije // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\3.jpg
Džamiju plavom čine keramičke pločice na visokom stropu // Foto: Zoran Bijač

Plavu džamiju specifičnom čini i to što ima šest minareta, za razliku od uobičajenih jednog, dva ili četiri. Šuška se da je Sultan arhitektu rekao da želi altin (zlatne) minarete, no ovaj je čuo alti (šest) i danas je tako kako je, a dao ju je izgraditi kao muslimansko svetište koje bi pariralo njoj susjednoj Aji Sofiji. 

Kad smo već kod brojeva, naučimo ih od jedan do 10 na turskom: bir, iki, üç, dört, beş, šest već znate, yedi, sekiz, dokuz, on.

Izgradnja Plave džamije trajala je sedam godina, a bivala završena 1616.

Dok smo šetali dalje, mamu su u izlozima mamile ogrlice napravljene od bijelog zlata, a tatu, i pogotovo mene, predivno dekorirane slastice svih vrsta. Morali smo tako nešto prizalogajiti. Ne želeći se pretrpavati prije spavanja, kebab i slatko ostavili smo za dan kasnije i uživali na jednoj od terasa u domaćim, još vrućim lepinjama koje smo mazali namazom od slanutka. Instanbul je prepun restorančića i restorana, kao i prodavača kojima je cilj namamiti goste baš u njihov. Često su nam prilazili riječima: „The best kebab in town, follow me“.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\3a.jpg
Primjer slatkog izloga // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\4.jpg
Istanbul je prepun restorana i restorančića // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\5.jpg
Ispred svakog stoje „promotori“ i prolaznike mame da sjednu baš u njihov // Foto: Lea Bijač

Već umorni, prije počinka željeli smo još vidjeti noćnim svjetlima obasjanu Aju Sofiju. Gledali smo je tako impozantnu s nekog čudnovatog parkirališta (putem smo malo zabrazdili), kad nas je prenuo glas iz kućice pored. „Dođite sa mnom, besplatno ću vam pokazati katakombe Instanbula!“ 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\6.jpg
Pogled na Aju Sofiju sa čudnovatog parkirališta // Foto: Lea Bijač

Čovjek se doimao poštenim, vedrim i pristojnim, iako je zbog vrućine nosio razdrljenu plavu košulju i ispod nje pokazivao dlakavi tepih. Bila mu je možda 40 i koja godina. 

Uistinu nas je uveo u podzemni svijet. Klaustrofobičan, siv, prašnjav, prljav, pust. Što je to bilo, ni danas ne znam. Kad u Google upišem „Istanbul catacombs“, kao rezultat dobivam „Basilicu Cistern“, no, vidim prema fotografijama, to nije bio naš izlet u nepoznato. 

Proveli smo unutra 15-ak minuta, a muškarac je hodao zadnji, iza svih nas. U više me navrata primio za stražnjicu. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\1\Slike\7.jpg
Mama i ja, a gdje – ne znam // Foto: Zoran Bijač

Podzemlje je na kraju puta zamijenila luksuzna soba nekog hotela. Uistinu čudan doživljaj, priznajte. Odahnula sam kad smo po izlasku pedofilski nastrojenog Turčina ostavili daleko iza sebe i kad smo ponovno vidjeli osvijetljeno zdanje u vidu Aje Sofije. 

Putopis by Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!