[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TURSKA Kapadokija (4)

Kapadokija je, uvjerili smo se vrlo brzo, uistinu unikatno područje koje ne podsjeća ni na koje drugo mjesto na svijetu, osim na možda Pinnacles u Zapadnoj Australiji. Za njega su karakteristične lude geološke formacije koje se viđaju na doslovno svakom koraku, ali nikada ne dosađuju i ne prestaju fascinirati. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\1.jpg
Kapadokija je prepuna ludih geoloških formacija // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\2.jpg
Svojim me izgledom podsjećala na Pinnacles u Zapadnoj Australiji (uskoro ćete, nadam se, čitati dojmove i od tamo) // Foto: Lea Bijač

Stijene su nastale erupcijama nekoliko okolnih vulkana prije par milijuna godina i posljedičnim djelovanjem vode (erozijom), a razlike između proteklih godina erupcija vidljive su u obliku kamenih slojeva (njih dva ili tri). Tako danas postoje raskošni vilinski dimnjaci. Ili gljive. Ili, budimo potpuno iskreni, penisi. Bilo kako bilo, Kapadokija ih je prepuna. Ima također i rupa i tunela, idealnih za malo istraživanja i planinarenja. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\3.jpg
Vilinski dimnjaci? Gljive? Penisi? // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\4.jpg
Neki su od njih impozantne veličine. Primjećujete li uopće dva „mahača“ na slici? // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\5.jpg
Dobro sam se uklopila u eksterijer, inače bez ijednog oblačka na nebu // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\6.jpg
Kapadokija ima i rupa i tunela te je, osim za ljubitelje prirode, raj i za djecu // Foto: Lea Bijač

Predvečer smo se smjestili u našu sobu u Göremeu, a zapravo u drevnu špiljsku nastambu unutar kompleksa nalik na onaj iz bajke. Kako je unutra bilo izrazito mračno, „soba“ je sadržavala 10-ak svjetiljki raspoređenih u kupaonici i prostranoj spavaćoj sobi s kaminom. Mama i tata spavali su na bračnom, a ja na pomoćnom krevetu sa strane. Obasjan noćnim svjetlima, posebno atraktivan bio je bazen namijenjen za osvježavanje tijekom vrućih ljetnih dana. No, mi nismo imali vremena za predah. Avanturisti po prirodi, konstantno smo bili u punom pogonu. Za lješkarenje uz vodu, a mami po guštu, isplanirali smo zato pokoji dan ljetovanja u punom smislu te riječi u Oludenizu. 

Kapadokija mi je posebno lijepa bila u vrijeme zalaska sunca. Nju je takvu fotoaparatom želio ovjekovječiti tata. Jureći hotelskim kompleksom u potrazi za najboljom pozicijom, zapravo view pointom, uistinu i je naišao na nesvakidašnju scenu. Zamijenivši vrata za negdje gore onima od sobe gostiju hotela, upao je jednom paru u špilju i to baš za vrijeme kad su oni vodili ljubav. „Uh, oprostite, oprostite“, ispričavao im se iznenađen viđenim, a žena se za to vrijeme pokušavala pokriti plahtom. Prepričao nam je taj događaj nakon zalaska sunca, a mama i ja umirale smo od smijeha. „To je samo tebi nalik“, rekle smo mu gotovo jednoglasno.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\7.jpg
„Naš“ gradić Göreme u vrijeme zalaska sunca // Foto: Zoran Bijač

Kako je pala noć, tako je pala i temperatura, toliko da smo šetali Göremeom u dugim rukavima i još zaogrnuti jaknama. Njih smo skinuli kad smo sjeli u jedan od restorana koje nudi mjestašce te smo se zagrijali juhom od povrća, zapravo čorbom, i janjećim okruglicama (koftama). Iako je najpoznatija po kebabu, Turska nudi čaroban svijet raznovrsne hrane. Mama i ja popratno smo pile čaj od jabuke serviran u prozirnoj staklenoj posudici, a tata pivo Efes, vjerojatno u podsvijesti imajući činjenicu da će ga i sam za koji dan posjetiti. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\9.jpg
Kapadokija at night // Foto: Lea Bijač

Sljedećeg jutra ustali smo… Uh, ne, ne mogu ga nazvati jutrom, već ranom zorom, jer sunce u četiri sata kad se oglasio alarm još nije bilo izišlo. Za tako rano buđenje imali smo, nadali smo se, sasvim dobar razlog – let balonom uz buđenje sunca nad Kapadokijom (njega smo rezervirali još u Koprivnici ne želeći ništa prepustiti slučaju, no moguće se u jednoj od agencija prijaviti i na licu mjesta). Bilo je poprilično hladno, no slutilo je na dobro.

Agencijski kombi koji smo dijelili s još nekoliko budućih letača pokupio nas je ispred našeg izvanzemaljskog hotela u točno dogovoreno vrijeme, ni minute kasnije, te nas odveo do svoje zgradice gdje smo obavili doručak. Jela sam svježe krastavce i sir, a popila čaj. Nije mi tako rano bilo do puno jela, a, bila sam i poprilično uzbuđena i puna očekivanja, iako sam već prije, u Australiji, letjela balonom.

Svaki se balon sastoji od košare i kupole. Prije ulaska u košaru pilot nam je pokazao položaj koji trebamo napraviti prilikom polijetanja i slijetanja, ali i objasnio sve sitnice vezane uz sam let. Uz nas troje, u balonu je bilo još sedmero ljudi. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\9.jpg
Spremni za polijetanje // Foto: Privatna arhiva

„Were are you from?“ upitao nas je pilot  po polijetanju, vidjevši nas troje zajedno. „Croatia. Luka Modrić“, odgovorili smo mu, već iskusni s time da nas stranci najbolje i najbrže prepoznaju po nečemu (nekomu) vezanom uz nogomet. „Ahaaa, Luka Modrić! Zagreb! Hrvatistan!“ uskliknuo je uzbuđeno. Otada, kad bi nas god pitali odakle dolazimo, ponosno smo odgovarali: „Hrvatistan!“

Iako smo se osjećali nesvakidašnje važno, bili smo samo jedan od tisuća balona koji su letjeli iznad Kapadokije tog jutra. Letjeli smo malo dolje, malo gore (maksimalno do oko 600 metara) i u svakom trenutku uživali imajući pogled na čudnovate tvorevine ispod nas, ali i ostale balone, prosječno, u našoj ravnini. S vremenom je zatoplilo, svukli smo jakne sa sebe i upijali zrake sunca. Upijali Kapadokiju. Upijali Tursku. Ah, kako je godilo.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\10.jpg
U zraku 1 // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\11.jpg
U zraku 2 // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\12.jpg
U zraku 3 // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\13.jpg
U zraku 4 // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\4\Turska 4\Slike\14.jpg
U zraku 5 // Foto: Lea Bijač

U zraku smo proveli otprilike sat vremena. Čarobnih sat vremena. Iako slika govori tisuću riječi, a i same riječi ponešto kažu, doživljaj je to koji se, da bi dobio potpuni smisao, mora proživjeti. Upravo mi je taj let, u kojem smo bili slobodni poput ptica, dokazao da je Turska toliko više od Istanbula. Nemojte me krivo shvatiti. Istanbul u mom srcu nosi status najdražeg, najljepšeg i najraznolikijeg grada na svijetu, no i sama je Turska kao Turska prepuna ljepota. Planirate li je posjetiti, proširite vidike, i uz gradove planu puta dodajte pokoju prirodnu divotu. Turskoj uz Istanbul i kebab zasad dodajem i Kapadokiju. Magičnu, mističnu, nadnaravnu, veličanstvenu. 

Iako plaćen poprilično velikim brojem Turskih lira, let ih je bio vrijedan (pri čemu ne želim zvučati patetično). Cjenkanje u tom slučaju nije dolazilo u obzir, cijena je takva kakva je. Ako želiš – plati, ako ne želiš – tvoje će mjesto zauzeti netko drugi. 

Danas je moderna prošnja djevojaka uz izlazak sunca u balonu nad Kapadokijom, no, želite li u košari biti samo vas dvoje i pilot (jer, bez njega se ne može), upozoravam vas, to ćete zadovoljstvo platiti oko tisuću eura, a ovisno o kompaniji koju izaberete, možda i više. Samo kažem. 

Baš kao i u Australiji, i u Turskoj je po slijetanju slijedilo otvaranje šampanjca, ali i dodjela medalja nama ponosnim letačima. Sve u svemu, bio mi je to jedan od najljepših turskih događaja, ali, nisam ni slutila da je taj let bio samo uvertira u još jedan. No, o tome ćemo malo kasnije.

Putopis by Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!