Nekoliko stvari koje treba znati o Velikom četvrtku

Veliki četvrtak kroz dugo je vrijeme bio isključen iz trodnevlja (petak, subota, nedjelja), no poslijesaborska obnova jasno je naznačila kako vrijeme korizme traje do Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom  započinje Vazmeno trodnevlje. Ta tri dana liturgijska slavlja predstavljaju godišnje slavlje pashalnog misterija.

Važno je naglasiti kako Crkva trodnevlje ne promatra kao tri odvojena slavlja ili pripravu za Uskrs, već jedinstveno slavlje Kristova uskrsnuća, po riječima sv. Augustina: Sveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga.

Blagdan Uskrsa u prvoj je Crkvi slavljen u noći između Velike subote i uskrsne nedjelje. Tijekom 4. stoljeća, polazeći od evanđeoskih izvješća i želje da se kroz tri dana susljedno proslave različiti trenutci vazmenog otajstva, Crkva je razvila presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrslog. Jeruzalemska liturgija imala je presudan utjecaj na oblik slavlja Vazmenog trodnevlja, jer su Crkve Istoka postupno preuzimale jeruzalemske liturgijske običaje.

Na Misi posvete ulja (Missa chrismatis), koja se može shvatiti kao uvod u Vazmeno trodnevlje, dijecezanski pastir i njegovi najbliži suradnici, prezbiteri, okruženi Božjim narodom, obnavljaju obećanja što su ih dali na svome svećeničkom ređenju. Riječ je o trenutku snažnoga crkvenog zajedništva, koji ističe dar ministerijalnog svećeništva što ga je Krist ostavio Crkvi uoči svoje smrti na križu. Potom se blagoslivljaju ulja koja se koriste u slavlju sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma.

Na Misi večere Gospodnje (In Cena Domini) kojom započinje Vazmeno trodnevlje, Crkva se spominje ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva i nove zapovijedi – mandatum novum – to jest zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima.

Zanimljivo, tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku.

Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu: predao se u smrt radi spasenja ljudi, ispunivši Stari zavjet i židovski obred, dajući svoje tijelo i krv umjesto jaganjca i tako zapečatio konačni i vječni savez. Pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.

Izvor: bitno.net Foto: wikipedija.hr

Pratite nas na društvenim mrežama!