[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TURSKA Kapadokija (5)

Dvorac Uçhisar

Iako smo se zbog leta balonom (koji se pokazao fantastičnim) ustali za naše pojmove vrlo, vrlo rano, u Turskoj nismo nijedan trenutak više od onog prijeko potrebnog za dušu i tijelo željeli provesti spavajući, tako da smo odmah po dodijeli medalja krenuli u daljnju akciju. Samo nekoliko minuta vožnje, možda njih pet ili šest od Göremea, našim automobilom dijelilo nas je od velebnog dvorca naziva Uçhisar, izgrađenog u pravom kapadokijanskom stilu, a kojeg su nekoć nastanjivali – ljudi. „Da, da, na pravom smo mjestu“, zaključili smo vidjevši ga u daljini, ali i znak uz cestu s njegovim imenom. Ovjekovječili smo to i pokojom fotografijom. Mnoge su sobe te utvrde izdubljene u stijenama i međusobno povezane prolazima, stepenicama i tunelima. Neke se prostorije pak koriste kao domovi za golube, odnosno, golubinjaci, jer farmeri i danas koriste njihov izmet kao gnojivo. Još jednom, osim za odrasle, Kapadokija je upravo zbog izvanzemaljskih ljepota i zanimljivosti raj i za dječicu.

U podnožju Uçhisara nalazi se nekoliko štandića s rahatlokumima, začinima, suvenirima, ali i, s obzirom na vruće vremenske uvjete, neizostavnim bočicama vode. Iako obučena lagano i prozračno, pila sam je pohotno. Uçhisar je atrakcija Kapadokije, pa tako i Turske, no za našeg posjeta tamo nije bilo previše ljudi, tako da smo slobodno uživali u samostalnom obilasku. Malo smo se i penjali, provlačili, verali. Je li ga bilo vrijedno obići? Je.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\1.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\2.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\2a.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\3.jpg
Foto: Lea Bijač

Kapadokija i podzemni gradovi

Jeste li znali da na području Kapadokije navodno postoji i nekoliko stotina podzemnih gradova? Da bismo se uvjerili u to, morali smo posjetiti barem jedan. Izabrali smo Kaymakli. Prije ulaska u grad obavezno je proći i malom tržnicom. Iako smo se u ponekim zemljama borili s time što od mizerne ponude ponijeti kući kao suvenir, u Turskoj s time uistinu nismo imali baš nikakvih problema. Podzemni gradovi bivali su građeni kao utočišta koja su stanovnicima pružala zaštitu svake vrste, a bili toliko veliki da su mogli primiti više desetaka tisuća ljudi. Sadržavali su više katova, pri čemu su na katu najbliže površini bile smještene životinje, a dublje su se izdubljivali prostori za stanovanja, škole, pa čak i crkve. Hodajući Kaymaklijem, načas smo se morali saviti, no većinu smo vremena stajali uspravno obasjani lampama za posjetitelje. Da, svejedno je bilo pomalo klaustrofobično i mračno, no nije se moglo mjeriti s nelagodom koju smo tata i ja osjećali boraveći u podzemlju Vijetnama, a o čemu sam već pisala. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\4.jpg
Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\5.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\6.jpg
Foto: Zoran Bijač 

Još malo o divotama Kapadokije – u tisućama riječi

Ni večer nismo proveli mirno, već plesno, potaknuti mrdanjem bokova trbušne plesačice. Sa salastim naslagama, bila je ona prava, i uživala sam u njezinoj predstavi.

Još smo jedan dan proveli u istraživanju Kapadokije. Ne sjećam se točnih imena dolina koje smo još posjetili (uzmite u obzir da je od tog putovanja prošlo 10 godina), no sjećam se ugode koju sam osjećala bivajući u, na neki način, divljini. Oduvijek me više privlačila priroda negoli kulturne znamenitosti. Prije koji dan ubacio se Istanbul kako bi mi poremetio tu priču. I da, uistinu, do dana današnjeg Istanbul je moj najdraži grad na svijetu, no, avanturisticu po prirodi, i dalje od gradova više preferiram divljinu i što manji broj ljudi. Ah, prisjećam se ovdje i svojih milih Kenije i Tanzanije…

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\7.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\8.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\9.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\10.jpg
Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\11.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\12.jpg
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\13.jpg
Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\14.jpg
Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\15.jpg
Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\16.jpg
Foto: Zoran Bijač
Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\17a.jpg
Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\17b.jpg
Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\17c.jpg
Foto: Zoran Bijač

Pipkanje i gušter

Prije ulaska u jedan od parkova u Kapadokiji postojala je mogućnost jahanja na devi (samo za poziranje za sliku) i ja sam je odlučila iskoristiti, iako sam već prije, na različitim kontinentima, odradila prava, višesatna ljuljuškanja na kraljicama pustinje. Dok je jedan Turčin pridržavao devu, drugi je meni pomagao da se na nju uspem, zapravo mi rukama podupirući stražnjicu. Nisam bila sigurna radi li isto to i s muškarcima. Pitala sam se što bi mi se sve dogodilo da sam u Turskoj boravila sama, a ne tako kako je bilo, uvijek bivajući s brižnim roditeljima. Tada naivna, danas nešto iskusnija, vidim koliko sam zapravo dobro prošla. 

Bojim se žaba i guštera. Fobično. Nepodnošljivo. Jedan veći svojim je brzim nožicama trčkarao po podnožju jednog od vilinskih dimnjaka, pa onda zastao. „Ajde mala, ovo je tvoja prilika!“ uskliknuo je tata i pomalo me gurnuo njemu u blizinu kako bi nas, po prvi puta u životu, vidio u istom kadru. Drhturila sam i tresla se, no uspjela sam se naći na udaljenosti od jednog metra od njega. Bio je to zapravo vrhunac tog mog turskog dana.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\18.jpg
Foto: Zoran Bijač

Pušiš kao Turčin…

Kad smo sljedećeg dana putovali prema Konyi, usputnom prenoćištu prema konačnoj destinaciji, ljetovalištu Oludenizu, zastali smo na bezniskoj crpki kako bismo napunili auto, a ispraznili sebe. „Bayan – women, bay – men“, stajalo je iznad vrata toaleta, no, da sam i htjela, nisam mogla pogriješiti. Kao i obično, pred ženskim je wc-om čekalo nas 10-ak, dok pred muškim nije bilo nikoga. Eh, da. Wc se naplaćuje nekakvih par kunica ili skoro isto toliko turskih lirica. Osvrnula sam se i na policu s cigaretama. Za razliku od hrvatskih, turske ne stoje ograđene, već slobodne, no pristup im ima ipak samo prodavač. Lark, Muratti, Daviodoff, Camel, Winston, Marlboro… Prodaje se sve. Sigurna sam da znate onu: „Pušiš kao Turčin!“. Možda će vas šokirati, no Turska nije u top 10 država s najvećim postotkom pušača. Prema jednom istraživanju, na tom popisu prednjači Kiribati (52.4%), četvrto mjesto zauzima Srbija (41.7%), a osmo Bosna i Hercegovina (38.6%). 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\5\Slike\20.jpg
Foto: Lea Bijač

Čaj od jabuke

Put je bio dalek, isprošaran smeđim travkama. Jedan sam njegov dio prespavala, tako umorna od avantura iz Kapadokije, a drugi, potpuno suprotno, širom otvorenih očiju upijala sve što sam mogla. Primijetila sam tako brojne štandove na kojima se prodavao vrući čaj od jabuke, unatoč visokim temperaturama. Čaj kakav sam pila u Turskoj dugo sam tražila u Hrvatskoj, no nikad nisam naišla na egzaktnu notu od čije bi ugode nepce zatreperilo. „To je još jedan od razloga za ponovni povratak u divnu Tursku“, mislim i danas.

Foto: Lea Bijač

Halo policija!?

U sjećanje mi se urezao plavo obojani hotel imena Rumi u kojem smo boravili u Konyi. Tamo smo stigli predvečer. Mama i tata, iscrpljeni od dugačkog putovanja, odlučili su malo prileći, a ja, uvijek puna energije, malo prošetati gradom. Dogovorili smo točno vrijeme kad se moram vratiti (na raspolaganju sam imala pola sata). Hodala sam sama cestom u blizini hotela, a lokalni se muškarci lijepili za mene i pozivali me na druženja, no s nikime nisam željela uspostavljati nikakav kontakt veći od kurtoaznog pozdrava. Ipak, toliko sam se zanijela da sam zakasnila na dogovor s roditeljima 15-ak minuta i zatekla ih u hotelskoj sobi uspaničene i već spremne da zovu policiju…

Putopis by Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!