[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TURSKA Oludeniz (6)

Bila je predvečer kad smo stigli do obale, na našu ciljanu točku, u Oludeniz. Njegovo ime u doslovnom prijevodu znači mrtvo more, zbog mirne vode čak i za vrijeme oluja. 

Ono što smo u Oludenizu vjerojatno prvo primijetili, osim brojnih brodova koji su nestrpljivo čekali putnike kako bi ih sljedećeg jutra odvezli na izlet, bio je i velik broj paraglidera na nebu, u svako doba dana, pa čak i tada, u sam njegov kraj. „Što je tim ljudima u glavama?“ mislila sam, toliko se bojeći visine da mi ni na pamet nije palo da bih to i sama uradila. Odlučila sam se čvrsto držati zemlje, a u tome su mi potporu dali i roditelji, pogotovo mama, koju je paragliding užasavao. 

Sunce je bilo na zalasku, no nismo uspjeli odoljeti skidanju u kupaće kostime i plivanju lagunom. Tako je godilo… Kako su me zbog scene u Konyji roditelji odlučili još čvršće držati na oku, nisu me ispuštali iz vida kad me jedan od lokalnih momaka poveo na privezani brod kako bi me, službeno, fotografirao, a neslužbeno, pozvao na spoj. „Vraćaj se!“ viknuo je ubrzo tata i spasio me od neugodne situacije. Iako su gotovo svi bili atraktivni, nijedan od tih muškaraca u meni nije pobudio želju za daljnjim druženjem… Barem ne dotad.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\1.jpg
Privezani brodovi strpljivo čekaju na sutrašnje putnike // Foto: Lea Bijač

Kad smo se vratili u sobu, pomoćni ležaj za mene još uvijek nije bio dostavljen pa smo otišli na recepciju i pitali u čemu je problem. „Mustafa“, stajalo je velikim tiskanim slovima napisano ime na bijeloj košulji recepcionara, a uz koju je, prema pravilima hotela, upario elegantne crne hlače. „Sve ćemo srediti“, rekao nam je, djelujući kao da potpuno vlada situacijom. „Pratite me“. 

Mustafa mi se svidio na prvu. Osim njegovog sportskog izgleda, kratke crne kose, preplanule puti i male naušnice od bijelog zlata kojom se uvijek krasio, zaintrigirao me i njegov stav. Fin, pomalo misteriozan, uglađen. „Ako su me na spoj već pozvali svi, valjda će i on“, vapila sam, želeći ga bolje upoznati. „Što kriju te tamne oči?“ 

Večera u hotelu služila se na principu švedskog stola, a jelo se na ogromnoj vanjskoj terasi. Gostiju je bilo uistinu mnogo, od mladih do onih starije životne dobi. Ponuda hrane bila je raznovrsna, a nudilo se uistinu sve, od nama običnih, pa do neobičnih, tradicionalnih turskih jela. Najviše su me privlačile slastice prepune šećera, no u tome tada nisam vidjela problem. Nakon večere, na pozornici u blizini terase svaku se noć održavala plesna ili interaktivna predstava, a jednom se prilikom od nas žena tražilo da ispod majica, košulja ili haljina skinemo grudnjake i predamo ih voditelju. Čija ih strana „donira“ više – pobjeđuje. I mama i ja smo se raskomotile, i, tko zna, možda smo našoj lijevoj strani baš mi osigurale pobjedu. 

Nismo još bili dovoljno umorni za spavanje, pa smo se već tu prvu večer upustili i u šetnju Oludenizom. Popili smo piće, ali i sjeli u jedan od uistinu brojnih shisha barova. Nikad prije nisam pušila shishu i nisam znala koji od toliko primamljivih okusa odabrati. „Jabuka“, odlučio je ljubazni konobar za nas i sve nam pripremio. Na nama je bilo samo da pušimo. Okušali smo se svo troje, čak i mama, koja nikad prije ni poslije toga nije zapalila cigaretu. Aromatična jabuka pokazala se kao pravi odabir te smo se otprilike pola sata izmjenjivali pušeći shishu. Kad mi je mama iz šale otpuhnula dim u lice, znali smo da je vrijeme za stati. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\2.jpg
Noćno pušenje shishe // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\3.jpg
Uživanje u okusu jabuke // Foto: Zoran Bijač

Nisam sigurna kako je došlo do toga, no tu me večer, još uvijek radeći na recepciji, Mustafa pozvao u izlazak u dvoje, sutra, navečer. Nisam glumila nedodirljivu, već sam oduševljeno pristala. Taj mi se šarmantni momak uistinu sviđao,  

Sljedeće jutro proveli smo ležeći na pješčanoj plaži Oludeniza, s pogledom na paraglidere. S vremenom, tatu i mene počeli su kopkati. Interesirati. Privlačiti. „Jesmo li stvarno toliko ludi da ćemo svoje živote staviti u ruke neznanaca, na tolikoj visini?“, mislila sam u sebi, a onda došla do zaključka da jesmo. Mama nam je otvoreno rekla da smo sišli s uma. 

Znala sam, tatu je kopkala prošlost. Kad smo koju godinu prije boravili u Queenstownu na Novom Zelandu, odlučivši se suočiti sa svojim strahom od visine na vjerojatno najekstremniji mogući način, stao je u red za skok s padobranom iz aviona s 2600 metara. Drhtao je, znojio se, no, takav kakav je, nepobjediv, bio je spreman. Gospođica sa šaltera upitala ga je je li siguran, a on odgovorio da je, i pritisnula tipku enter. I onda, tuš. Koliko hladan, koliko topao, ne znam. Sva su mjesta u tom trenutku za sutradan već bila popunjena, a nas je itinerar pritiskao na daljnje lokacije. Nije došlo do skoka.

Nova prilika ukazala se u turskom Oludenizu, vjerojatno puno blaža, no, ipak prilika. Dok nas je mama pratila s gnušanjem, tata i ja otišli smo u jednu od agencija na šetnici i dogovorili paragliding za nas dvoje nekoliko sati kasnije. I dobro da nije bilo odmah, jer, trebala sam psihičku pripremu. „Ako poginem ili umrem od straha, što s propalim spojem s Mustafom?“ 

Prije leta boravila sam u hotelskoj sobi i na trepavice nanijela malo maskare. U dogovoreno vrijeme ispred hotela kombijem nas je pokupila ekipa od nekoliko Turčina i par preplašenih turista. Postoji video snimka na našem putu prema vrhu od 1600 metara, a gdje ja, pomalo sarkastično govorim kako mi nije svejedno, no da je uz ovako pouzdanu ekipu sve na svom mjestu, aludirajući na pretjerano vesele, pomalo kao pijane, muškarce s kojima ćemo ubrzo poletjeti. U pozadini je gromoglasno drečala turska pop muzika.

Na vrhu je bilo možda 30-ak ljudi, 15-ak instruktora i 15-ak novonastalih ljubitelja paraglidinga, uključujući nas dvoje. Znate onu, usrati se od straha? E, upravo se to gotovo meni dogodilo u periodu od pola sata, koliko sam čekala na svoj trk. Do zadnje sam se premišljala, no nisam vidjela smisao u odustajanju. Barem ne tada.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\4.jpg
Čekanje paraglidinga na visini od 1600 metara // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\5.jpg
Gore je bilo 30-ak entuzijasta // Foto: Zoran Bijač

„Leia, Hrvatistan, you ready?“ upitao me moj kapetan Barış (imena i izgleda sjećam mu se i danas). „Yes, I’m ready“, odgovorila sam. Na sebi je već imao privezan padobran, kad je i mene privezao uz sebe (ja sam „sjedila“ naprijed, on otraga). Bili smo spremni osjetiti kako je to pticama, ja prvi put u životu, on vjerojatno tisućiti. 

Vukući padobran za sobom, zajedno smo pretrčali 20-ak metara, kad je tla pod nogama nestalo. „Woohooo!“ uskliknula sam oduševljena novim osjećajem. „Ovo mi se uistinu sviđa!“, rekla sam Barışu naglas. Cijeli je Oludeniz bio pod našim nogama, a pogled bivao nevjerojatan. Da on ne bi ostao samo uspomena u mom sjećanju, brinuo se Barış, koji nas je, već vidno iskusan, cijelo vrijeme fotografirao, ali i snimao. U videu pozdravljam cijelu Hrvatsku i mamu, ali i tatu kojega u tom trenutku nisam vidjela, no znala sam da je poletio ubrzo nakon mene i bivao mi blizu. Barışu je smetala moja kosa koja je lepršala na vjetru pa me uporno molio da je svežem u rep, no za potrebe snimanja dopustio mi je da bude raspuštena. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\6.jpg
Barış, ja i Oludeniz pod našim nogama // Foto: Privatna arhiva
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\7.jpg
S te se visine pružao divan pogled na cijelo mjesto // Foto: Privatna arhiva

Vodili smo nas dvoje tamo negdje gore u tih 45 minuta i važne razgovore. Barış (tada možda 40-godišnjak) me, naime, upitao za spoj. Htjevši biti pristojna, odgovorila sam mu da imam 16 godina i da me roditelji nigdje ne puštaju samu. „Ne bi te pustili sa mnom u noćni izlazak, a puštaju da upravo sada tvoj život držim u svojim rukama? Bio bih tako dobar prema tebi…“ konstatirao je. „Nije to isto“, odgovorila sam mu, također odbivši i vratolomije padobranom u zraku koje mi je ponudio.

Na neki mi je način laknulo kad smo  ponovno dotakli čvrsto tlo, a cijelo slijetanje snimio je tata, koji se prizemljio nekoliko minuta prije nas. „Tata, kako ti je bilo? Jesi li oduševljen kao i ja?“ upitala sam ga. „Mila, fantazija!“ odgovorio mi je. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\8.jpg
Slijetanje // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\6\Slike\9.jpg
I tata i ja zadovoljni nakon svojih letova // Foto: Privatna arhiva

„Moram požuriti sa spremanjem, čeka me spoj“, pomislih ubrzo.

Pratite nas na društvenim mrežama!