[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] TURSKA Oludeniz i Lycia (7)

Kako je stara pletenica dala svoje, u frizerskom salonu u hotelskom kompleksu dogovorila sam termin za izradu nove. Gospođi koja nije govorila engleski jezik rukama i nogama pokušavala sam objasniti što želim, a, u konačnici, kad sam shvatila da razgovor neće uroditi plodom, sjetila sam se pokazati fotografiju. 

Nakon otprilike pola sata feniranja i friziranja bila sam izuzetno zadovoljna krajnjim rezultatom. Tako mi lijepu (i puno, puno deblju od prošle) riblju kost, a možemo je nazvati i rajfom od kose, nikada nitko prije nije napravio. Tko bi to, uzimajući u obzir onako nespretni početak, rekao?

Prije noćnog izlaska s Mustafom, još za dana, s roditeljima sam se provozala okolicom Oludeniza, a koja je nudila divne vidikovce s pogledom na plažu Butterfly Valley i, u konačnici, lijep zalazak sunca nad turskim otocima i otočićima. Bilo se tako lijepo, barem na časak, odmaknuti od gužve koja je vladala na plažama i šetnicama Oludeniza, a pogotovo obožavateljici prirodnih ljepota, mami, inače inženjerki šumarstva.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\1.jpg
Zadovoljna novom frizurom i pogledom na Butterlfly Valley // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\2.jpg
U prirodi, daleko od ljudi, naročito je uživala mama // Foto: Zoran Bijač

Za spoj sam obukla uske hlače, čipkastu košulju i cipele na petu, sve u crnoj boji, sjećam se i danas. S Mustafom sam se, prema dogovoru, doduše, pomalo usplahirena,našla ispred hotela. Odmah me primio za ruku i poveo u trgovinu, gdje smo kupili piće. Naša je odredišna točka bilo lijepo, samotno mjestašce na pješčanoj plaži (k vragu i štikle), gdje smo proveli ugodno vrijeme pijuckajući i pričajući, a za kraj je pao i mali, sramežljivi poljubac. „Imaš tako lijepe oči“, šapnuo mi je na odlasku. 

Pretpostavljala sam da nam je to prvi i zadnji susret nasamo, s obzirom na to da je on idućeg dana otputovao u rodni grad Izmir, gdje mu živi obitelj. Razmijenili smo brojeve mobitela i Izmir se uistinu jest nalazio u našem daljnjem planu putovanja Turskom, ali nekako sam mislila da, unatoč obostranim simpatijama, zbog okolnosti neće doći do ponovnog susreta. Što se mene ticalo, tako je jednostavno moralo biti. 

Ipak pomalo tužna i u mislima s Mustafom, sljedeći sam dan u Oludenizu provela s mamom i tatom. Nad kristalno čistim morem vozili smo se pedalinom, a ja sam nakon toga obavila i mali shopping. U neopterećenoj šetnji za oko mi je zapela divna modra dugačka haljina, koju sam kasnije, uz ponešto cjenkanja, i dobila kao poklon od mame i tate. I dan je danas tijekom vrućih ljetnih dana rado nosim, u misli evocirajući izuzetno sadržajne i drage mi dane provedene u Turskoj.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\3.jpg
Vesele mahačice u pedalini ispred jedne od plaža Oludeniza // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\3a.jpg
Modru haljinu kupljenu u Turskoj i dan danas rado nosim // Foto: Zoran Bijač

Kad nam je Oludeniz već bio malo dosadio, odlučili smo otići na izlet u okolicu Dalyana, a zapravo u Lyciu, kako bismo vidjeli poznate grobnice napravljene visoko u stijenama. Najbolji se pogled na njih pruža s vode, pa smo uskočili u jednu od brodica i plovili područjem pomalo nalik na našu prekrasnu dolinu rijeke Neretve. 

Prema vjerovanjima starih Ličana (?), duša nakon čovjekove smrti putuje u nebo pa su i grobnice izradili visoko na klifu, kako bi ona što prije došla do raja. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\4.jpg
Mama, tata i grobnice Lycie // Foto: Lea Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\5.jpg
One su na toj visini kako bi duše mrtvih što prije doputovale do raja // Foto: Zoran Bijač

Na povratku u Oludeniz zastali smo na još par lijepih lokacija i fotografirali se, a uvečer, nakon večere i predstave, njime prošetali. Kafići, često i s glazbom uživo, bili su prepuni ljudi, kao i štandovi na kojima su se tržili već dobro poznati rahatlokumi i začini, ali, tog puta i lažni parfemi. Svidjela sam se jednom od prodavača te mi je on darovao tada prvi puta viđeni Gucci Rush, a koji je do dan danas ostao moj omiljeni parfem.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\6.jpg
S prodavačem koji mi je poklonio Gucci Rush // Foto: Zoran Bijač

Sljedećeg smo jutra doručkovali u hotelu i odmah se potom uputili na brod. Dan smo ranije, naime, uplatili izlet na plažu Butterfly Valley, koju smo gledali odozgo, i otočić nedaleko od Oludeniza. Iako je ljudi bivalo mnogo, broj je bio dovoljno velik da se ne stvara prevelika gužva. Na putu do plaže ležala sam na palubi na postavljenim strunjačama, koje se samo pokriju vlastitim ručnikom, i malo se sunčala, a isto je radila i mama. Brod je inače sadržavao i skakaonicu i tobogan. Tata i ja malo smo se na plaži psihički umorili jer ne volimo ležati i ne možemo biti na miru, dok je mama s druge strane punog srca uživala, a pogotovo kad je vidjela velike suncokrete koji su na sebe mamili mnoštvo zujećih kukaca. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\7.jpg
Na brodu na putu za Butterfly Valley // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\8.jpg
Ispred plaže // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\9.jpg
Unatoč njezinoj ljepoti, ni tada nisam bila ljubiteljica boravka na plaži // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\10.jpg
Sunce ili samo suncokret? // Foto: Zoran Bijač

Na kamenom otoku zato smo došli na svoje. Dobili smo svoju adrenalinsku dozu u vidu veranja po nespretnom kamenju u natikačama, ponekad čak i bosi, do malog vrha, s kojeg se pružao pogled na brod i divno, tirkizno plavo more. Za bivanje tamo dobili smo pola sata, no i tata i ja smetnuli smo vrijeme s uma, toliko da nas je naš brod – ostavio. Mama, koja je cijelo to vrijeme bila na njemu, kapetanu je rekla da ne može pronaći muža i „dijete“, na što se on, prema maminom pričanju, pomalo nevoljko vratio po nas i dozvao nas glasnom trubom. „Što bi vi bez mene?“ upitala nas je potom mama.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\11.jpg
Otočić kojim smo se tata i ja verali bosi ili u natikačama // Foto: Zoran Bijač
C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\TURSKA\7\Slike\12.jpg
Pogled s vrha, kad naš brod još nije otišao i ostavio nas // Foto: Zoran Bijač
Pratite nas na društvenim mrežama!