Dogodilo se na današnji dan

Austro-Ugarska je 1914. godine Kraljevini Srbiji izdala ultimatum zbog ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda 28. lipnja u Sarajevu. Franjo Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik, došao je u Bosnu nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. 28. lipnja 1914. tijekom vožnje sarajevskim ulicama ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna. U Austro-Ugarskoj je vladalo uvjerenje da su u atentat upletene srpske vlasti jer su izvršioci bili Srbi koje su naoružali srpski oficiri te ih prebacili u Bosnu. Zbog toga je zatražena istraga u Srbiji kojoj je Austro-Ugarska dala ultimatum s krajnje ponižavajućim uvjetima. Kraljevina Srbija je odgovorila pozitivno na svih deset točaka osim šeste: “Da otvori sudsku istragu nad onim pristalicama u zavjere od 15. lipnja 1914. koji se nalaze na teritoriju Srbije; tijela koje uputi Austro-Ugarska vlada uzeće sudjelovanja u ovoj istrazi.” To je drugim riječima značilo da se od Srbije zahtijeva da dopusti istražiteljima Austro-Ugarske pristup na teritorij Srbije, gdje bi oni imali puno pravo istraživati i kazneno goniti građane Kraljevine Srbije. Odgovor srpske strane bio je: “Kraljevska srpska vlada osuđuje i odbija svaku pomisao i pokušaj miješanja u sudbinu stanovnika ma kog dijela Austro-Ugarske monarhije; smatra za svoju dužnost da skrene ozbiljnu pažnju oficirima, činovnicima i svemu stanovništvu Kraljevine Srbije, da će u buduće Najstrože postupiti s osobama koje bi učinila krivicu odavajući se takvim radnjama koje će srpska vlada svim silama sprečevati i kažnjavati “. Austro-Ugarski veleposlanik, Baron Giesl von Gieslingen, nije prihvatio odgovor. Kada je Austro-Ugarska odbila srpsko uvjetno prihvaćanje zahtjeva i objavila rat, to je pokrenulo niz događaja koji će svijet uvesti u Prvi svjetski rat koji je počeo objavom rata Srbiji 28. srpnja 1914. Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova sir Edward Grey, dokument koji je Austro-Ugarska uputila Srbiji, opisao je kao najteži ultimatum što ga je ikad jedna država uputila drugoj. Smatralo se da se njegovi zahtjevi ne mogu ispuniti i da je ultimatum samo način stvaranja povoda za rat. O neostvarivosti ultimatuma dovoljno govori i činjenica da je ruski veleposlanik Nikolaj Hartvig, nakon što mu je dokument pročitan, umro na stubištu austro-ugarskog veleposlanstva u Beogradu.

Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ; ECSC – European Coal and Steel Community) službeno je osnovana 1952. godine stupanjem na snagu Pariškog ugovora koji je potpisan 18. travnja 1951. Zadaća zajednice bila je da od područja država članica – Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska, stvori jedinstveno tržište za ugljen i čelik. Povod za ujedinjenje bila je inicijativa francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je 1950. objavio Schumanov plan, čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Francuske i Njemačke i to putem integracije industrije koja je bila ključna za pokretanje i vođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačke i Francuske, ali i razvoj integracijskog europskog procesa, s krajnjim ciljem ostvarenja europske federacije. Pariškim ugovorom, odnosno njegovim stupanjem na snagu, uspostavljen je zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika, te autonomni sustav institucija koji će time upravljati idućih 50 godina. Prema Ugovoru o EZUČ-u taj je rok istekao 23. srpnja 2002., čime je Europska zajednica za ugljen i čelik prestala postojati. Iako je EZUČ bio ograničen na samo dvije industrijske grane, njegovo je postojanje imalo značajan utjecaj na gospodarski i politički razvoj u Europi u drugoj polovici 20. stoljeća. Rimskim ugovorima iz 1957. osnovane su dvije nove zajednice, Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM) i Europska ekonomska zajednica. Od posebnog je značaja bilo osnivanje Europske ekonomske zajednice, kojom se dotadašnja suradnja na području ugljena i čelika znatno proširila i to prije svega uspostavljanjem zajedničkog tržišta, koje počiva na slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala. To je bila baza za Ugovor iz Maastrichta (potpisan 1992. i stupio na snagu 1993.), koji je poznat i kao Ugovor o Europskoj uniji. Njime su države članice efektivno uspostavile Europsku uniju i time ujedno označile novu etapu u procesu integriranja uspostavljajući sve čvršću uniju naroda Europe, sa sve izraženijom ulogom građana. Tim ugovorom postavljeni su ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske i sigurnosne politike, zajedničke obrambene politike, a zatim i obrane, uske suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima te uvođenje državljanstva Europske Unije.

i.m/radiokrizevci.hr

Izvor: metro portal

Foto: pixabay

Pratite nas na društvenim mrežama!