Dogodilo se na današnji dan

Tijekom drugog Križarskog rata kršćanska vojska je 1148. godine započela petodnevnu opsadu Damaska u kojoj je doživjela težak što je na kraju rezultiralo raspadom cijele križarske kampanje. Dvije glavne vojske koje su na poziv pape Eugenija III. krenule na drugi križarski pohod u Svetu zemlju bile su predvođene francuskim kraljem Lujem VII. i Konradom III. Njemačkim. Obje vojske su na mučnom višemjesečnom maršu kroz Anatoliju pretrpile teške gubitke u povremenim sukobima s bizantskim trupama. Originalni cilj pohoda bila je Edessa čiji je pad u turske ruke 1144. i pokrenuo drugi križarski rat, no u Jeruzalemu su kralj Baldwin III. i viteški red Templara zaključili kako bi radije osvojili Damask. Na vijeću u Acri predstavnici Francuske, Njemačke i jeruzalemskog kraljevstva složili su se da krenu na Damask, a ne Edessu što se pokazalo po njih kobnom pogreškom. Križari su se odlučili Damask napasti sa zapadne strane gdje su im voćnjaci i plantaže osiguravali stalni izvor hrane za oko 50 tisuća ljudi koliko je brojala kršćanska vojska. No već na početku susreli su se s problemima jer su branitelji bili spremni, a i sami voćnjaci su bili dobro branjeni pa su se i za njih vodile borbe koje je završio Konrad potjeravši branitelje preko rijeke Barada unutar zidina Damaska. Stanovnici su se spremali za, kako su mislili, neizbježan i odlučujuć napad. Križari su odmah od drveća iz voćnjaka napravili opsadne sprave i krenuli u napad no gradski vladar Mu’in ad-Din Unur al-Atabeki, koji je u međuvremenu u pomoć pozvao i vladare Aleppoa i Mosula, potisnuo ih je natrag u voćnjake. Nakon što su stigla arapska pojačanja križari su se odlučili prebaciti pred istočnu, slabije branjenu stranu grada, ali tada su počele zakulisne igre. Arapski vladari Saif ad-Din Ghazi I. i Nur ad-Din, koji su došli u pomoć gradu, nisu željeli otići praznih ruku, a najbolja nagrada bio je sam Damask čijem vladaru se ta ideja nije sviđala. I križari su, između povremenih manjih sukoba, počeli s prepirkama kome bi trebao pripasti grad. Nitko se nije mogao dogovoriti oko vlasništva, a sve strane su međusobno komunicirale pismima, tražeći jedni od drugih na napuste bojište. Petog dana, kada su uvidjeli da im je strateški položaj loš jer su bili okruženi s dvije vojske, lokalni križarski vojskovođe odbili su nastaviti opsadu te trojici kršćanskih kraljeva nije preostalo ništa drugo nego da se povuku natrag prema Jeruzalemu. Tijekom cijelog povlaćenja bili su izloženi povremenim napadima arapskih strijelaca i lake konjice koja ih je pratila. Po povratku je smišljen novi plan, ovaj put za osvajanje Ascalona, ali uz potpuno uništeno povjerenje među kršćanskim vladarima i vojskama od toga se odustalo te je cijeli drugi križarski rat neslavno propao. Razjedinjenost među kršćanskim vladarima koju je prouzročila propala kampanja potrajala je do uništenja kršćanskih kraljevina u Svetoj zemlji, a jedini tko je profitirao bio je Nur ad-Din koji je 1154. i formalno postao vladarom Damaska.

Američki arheolog i političar Hiram Bingham III. 1911. godine, tijekom jedne od šest ekspedicija na najvišem dijelu peruanskih istočnih Andi, pronašao je Machu Picchu, ‘izgubljeni grad Inka’. Machu Picchu je sveti grad Inka smjestio se na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba, na 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je zbog izoliranosti ostao sakriven više od šest stoljeća. Grad svjedoči o vremenu carstva Inka koje je bilo ogromno. Nakon osvajanja teritorija, moćne Inke sagradile su kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade. Danas arheolozi smatraju da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu jer u njemu nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mjestima nekad najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. No, grad je neobičan zbog okoliša – smješten je usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za navodnjavanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od golemih kamenih blokova što je fascinantno jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu. Machu Picchu je kako se čini bio napušten i prije nego što su carstvo Inka pokorili Španjolci, a prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a propast je dovršio građanski rat.

i.m/radiokrizevci.hr

Izvor: metro portal

Foto: pixabay

Pratite nas na društvenim mrežama!