[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Northern Territory (5)

Vrijeme koje ćemo provesti u Zapadnoj Australiji polako se, ali sigurno bližilo kraju. Pred nama je, naime, bio samo još jedan dan raskošne pustoši. Ili, točnije, njegova polovica.

Oh, oprostite, tek sada shvaćam da sam zaboravila spomenuti vam vremensku razliku. Ona je tamo iznosila punih šest sati.

Naši su se šoferi izvještili u vožnji lijevom stranom, toliko da više, skoro pa uopće, nisu refleksno skretali udesno. Te omaške tamo nisu bile od posebnog značaja jer putem, i dalje prema Perthu, nismo susretali gotovo nikoga. Družili smo se samo sa crvenom zemljom presječenom cestom, nama nepoznatim biljem i, jednom prilikom, kravama. Ali, s njima samo preko ograde pod naponom. Tako smo funkcionirali, a kad nismo, mislima i tijelom boravili smo u snovima. Barem ja, najmlađa članica ekipe, i, što je u ovom kontekstu još važnije, među nama, jedina nevozačica. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\1.jpg

Jedna od scena na putu prema Perthu // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\2.jpg

Nema ljudi pa se družimo sa životinjama  // Foto: Lea Bijač

Perth. Taj dugo očekivani Perth, milijunski, i, sukladno tome, najnaseljeniji grad Zapadne Australije. 

Naseljenost? Govorimo o naseljenosti? Ta prethodnih dana ljude gotovo da nismo ni susreli! „Bit će teško priviknuti se na njih, a gdje su tu još i napučene ceste, zgrade, hoteli?“ mislila sam.

Stigli smo u Perth popodne, a onako gladni i iscrpljeni od puta, zaputili smo se prvo u restoran. Tog puta taksijem, jer, zbog daljnjeg putovanja i avionskih letova, svoj smo auto upravo bili ostavili u rent-a-car agenciji, istoj onoj u kojem smo ga tek po dolasku i „uzeli“. I tata i ja ručali smo grilani file Red Snappera, ribe koje smo se u Australiji dobrano iskonzumirali. I, godila je, baš vam mogu reći da je godila, a pogotovo uz debelo rezani pommes frites sa strane i nešto kuhanog povrća. Iako se australsko ulje nije moglo ni mjeriti s našim, domaćim maslinovim, zadovoljno smo toćali kruh u njegove ostatke. I, pojeli sve, do zadnjeg liza.

S obzirom na to da taksija nema posvuda, zamolili smo konobaricu da nam pozove jedan. Kad nas je upitala na koje prezime, jasno smo i glasno izrekli svoje, a ona zurila u nevjerici. „Ne, ne, ne mogu vjerovati da se tako prezivate. Molim vas, izmislite nešto drugo, neće mi vjerovati“, odvratila je, a mi naše prezime malo „pofrancuskili“. Tako je taksi stigao po obitelj „Bižak“.

Sunce je bilo na svom zalasku kad smo se smjestili u perthovski kotač-vidikovac, a doživjelo puni zalaz u točki kad smo dosegli visinski vrhunac. Osim na razbarušene palme, imali smo dobar pogled i na tad već lagano osvijetljena zdanja u vidu poslovnih zgrada i hotela.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\3.jpg

Tata ispred kotača-vidikovca u Perthu  // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\4.jpg

Pogled na grad s visine, taman u vrijeme zalaska sunca // Foto: Lea Bijač

Ulicama Pertha prošetali smo još malo kasnije, a ono što mi je još uvijek bivalo smiješno bili su božićni i novogodišnji ukrasi koji nisu djelovali nimalo skladno kad sam u obzir uzimala temperature od kojih sam gubila dah. Nakon nama neobjašnjivog vatrometa, u jednoj od suvenirnica tata je pokušao zasvirati didgeridoo (čitajte: didžeridu), tradicionalan puhački instrument Aboridžina. Njime smo završili poglavlje zvano „Zapadna Australija“ i sljedećeg se jutra smjestili u avion (tata preferira sjediti do prozora, iako to sjedište uglavnom ipak prepusti meni) kojim smo odletjeli do grada naziva Alice Springs u državi Northern Territory. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\5.jpg

Didgeridoo-om završavamo poglavlje naziva „Zapadna Australija“ // Foto: Lea Bijač

Gotovo prvo prijevozno sredstvo na koje smo se odlučili bila je – deva. Odnosno, deve, jer, svaki je imao „svoju“. To se uvelike razlikovalo od jahanja na Kanarskim otocima, zapravo našem prvom daljem i većem putovanju, jer smo tada, nas četvoro, svi bili smješteni na sirotoj jednoj, a ja još i u maminom krilu, što me kao odraslu 11-godišnjakinju strašno razljutilo. Neću ni pomišljati kako je tek ljuta bila naša deva, opterećena s gotovo 250 kilograma na leđima. 

Jedini je (pomalo) strašan dio jahanja „polijetanje“, kada kraljica pustinje pridigne svoj stražnji dio, pa osoba  nespretno održava ravnotežu u zraku, no, srećom, ono ne traje dugo, jer nakon stražnjeg, ubrzo slijedi i podizanje prednjeg dijela tijela. Kod „slijetanja“ se događa suprotno. Ja se kao već iskusna nisam bojala, a neke su djevojke i žene, vjerojatno prvi put na devi, od straha i vikale i zapomagale. Ne izuzimam ni muškarce. 

Jahali smo u pravilnoj koloni jer su deve i naučene i labavo privezane jedna za drugu, a okruživala nas je čista i iskonska Australija, u jednu ruku pitoma, a u drugu divlja i nemilosrdna. Osjećala sam iznimnu sreću bivajući tamo i srce je bivalo puno. Šetnju smo završili za otprilike sat vremena. Po zalasku sunca deve su se bacile na večeru, a mi, tada jedini, u hotelski bazen.  Potom smo, potpuno iznemogli, zaronili i u naše krevete. I snivali, snivali, snivali. No, java je tada bila ljepša i od snova.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\6.jpg

Na kraljici pustinje // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\7.jpg

Okružuju nas prelijepe australske scene, čak i pomalo dramatičan zalazak // Foto: Lea Bijač

Idućeg su me jutra nasmijali satovi uredno poredani iznad recepcije na crvenom zidu, a koji su prikazivali trenutno vrijeme, redom, u New Yorku, Sydneyju, Londonu, Berlinu i tada našoj trenutnoj lokaciji, u Alice Springsu, gdje je bilo točno osam sati. „A Koprivnica, gdje je Koprivnica?“ pitala sam se. Osim u našim srcima, njoj tamo nije bilo mjesta.

Zasigurno bismo spavali i duže, no dan ranije dogovorili smo obilazak zanimljivih crvenih australskih reljefa, a osobito Ochre Pitsa, stijena različitih boja, od blago žute, preko smeđe, pa do žarko crvene, 100-tinjak kilometara udaljenih od Alice Springsa. Ochre su bile, a i danas su, važan dio kulture Aboridžina, koji ih koriste u svakodnevnom životu, kao materijal od kojih dobivaju boju za slikanje ili pak boju kojom ukrašavaju tijela. „NE DIRAJTE I NE KORISTITE OCHRE, KAZNA 5000 DOLARA“, stajalo je velikim slovima napisano na znaku pored. 

Temperatura tamo bila je toliko visoka da nam je zaslon fotoaparata otkazao poslušnost pa smo bivali primorani fotografirati naslijepo. I znate što? Išlo nam je sasvim dobro. Već smo se bili uigrali, kad se, pod utjecajem malo vjetra, okolne vode (u njoj smo se i okupali) i nešto ugodnije temperature, zaslon vratio u život. Kao da nam je pomalo bilo i žao.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\8.jpg

Tata i Ochre Pits // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\9.jpg

S obzirom na to da nastaju naslijepo, sasvim smo zadovoljni fotografijama // Foto: Lea Bijač

Ja sam ga svela u nekoliko rečenica, no znajte, taj je izlet trajao cijeli dan i doživjeli smo mnogo. Neka slike govore više od riječi.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\10.jpg

Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\11.jpg

Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\12.jpg

Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\13.jpg

Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\5\Slike\14.jpg

Foto: Privatna arhiva

Pratite nas na društvenim mrežama!