[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Zapadna Australija (3)

Sljedećeg jutra probudila sam se malo uznemirena, što zbog jučerašnjih noćnih avantura, što zbog ružnog sna, što zbog temperatura koje su rasle u visine već s izlaskom sunca. 

Na 10-ak metara udaljenosti od bazena u kojem sam se dan prije provela kao gotovo nikad u svom tada 14 godina dugom životu, obavili smo doručak, zapravo, nešto više nalik na zajutrak, uz neizostavni kofeinski nektar, kako moj Luka zove kavu, i pokoji kroasan s maslacem i marmeladom. 

Uzimajući u obzir vrućinu, možda mi nije bila najpametnija odluka odjenuti se u crno od glave do pete, no, kako bih prekinula crni niz, na vrh tijela ipak sam stavila prozračnu bijelu šiltericu. 

Još smo uvijek putovali južno.

I, još se uvijek nismo mogli načuditi količini termitnjaka koji su, ne znam, nisam sigurna, krasili ili nagrđivali, žarku crvenu zemlju s obiju strana ceste. Ta neki od njih bili su veći i od mene same!

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\1.jpg

Bezbrojni termitnjaci veći i od mene same // Foto: Zoran Bijač

Zapadna je Australija raskošna pustoš, i, čista suprotnost prvim asocijacijama koje nas, moguće, podsjećaju na nju samu, možda Sydney ili Melbourne, pune ljudi, turista, barova i restorana. Već sam u prošlom nastavku spomenula da je bila prava rijetkost susresti se s još jednim vozilom bilo koje vrste, a tako je ostajalo i dalje. Kako bismo se malo našalili, pozirali smo uz rub, uspravno držeći palac gore, simulirajući da autostopiramo. Dobro je da smo imali svoj auto i s time ujedno i ne imali potrebu za autostopiranjem, jer, dobrano bismo se načekali. Možda bismo čekali još uvijek, iscrpljeni, gladni i opečeni suncem, i danas, 12 godina kasnije. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\2.jpg

Raskošna pustoš kao čista suprotnost prvim asocijacijama na pojam „Australija“ // Foto: Privatna arhiva

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\3.jpg

Cesta je bivala toliko prazna da sam tatu molila da se i ja okušam kao vozačica; razum je prevladao // Foto: Privatna arhiva

Nas četvoro bili smo si jedino ljudsko društvo, ako izuzmem kratke „poslovne“ kontakte s trgovcima na skromnim benzinskim crpkama. Susretali smo zato klokane, ali, prvenstveno na njihovu, ali i na našu žalost, beživotne, usmrćene od strane automobila ili kamiona (ipak ih ima!?) i ostavljene tužne na žarkoj zemlji. Te me slike pomalo progone i danas. Postoje čak i naši fotografski zapisi, no, njih neću dijeliti s vama. Previše su šokantni i neprimjereni jednoj pozitivnoj putopisnoj priči.

Kad smo zastali da se okrijepimo, prošetali smo plantažom zelenih banana i ostali iznenađeni njoj nasuprotnim natpisom „DALMACIJA CLUB INC.“ „Ima nas svuda, pa čak i ovdje, na kraju svijeta!“ pomislila sam, dok su suhonjave palme davale sve od sebe kako bi nam pričinile malo hlada.  

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\4.jpg

Okrjepa na plantaži banana // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\5.jpg

„Zar nas ima i na kraju svijeta?!“ // Foto: Lea Bijač

Sljedeću smo pauzu planski napravili na području gdje „obitavaju“ stromatoliti, a zapravo  fosilni ostaci cijanobakterija stari nekoliko milijardi godina, čime su ujedno i jedni od najstarijih tragova o životu na našoj Majčici. „Tko zna što će nam još evolucija donijeti“, stajalo je na edukativnom znaku. Ono što smo znali sa sigurnošću i iskustveno, bilo je to da je područje oko stromatolita bilo prepuno muha. Ne pretjerujem kad kažem da su se množile kao kapljice kiše usred ljetnog pljuska. Hodale su nam po licima, čak i usnama, rukama i nogama, a kao dobro prijevozno sredstvo poslužio im je i naš legendarni crveni ruksak. Nema mjesta gdje njega nismo vodili sa sobom, od prvog do posljednjeg putovanja. Tatu polako uvjeravam da je, malo potrgan i odšiven, dao svoje, ali tata na njega ne da. Ponio ga je tako nedavno i u Kopenhagen, gdje je disao isti zrak s Vatrenima, a moguće, zaradio i još pokoju poderotinu. Baš kao i tata na nosu. Kako, navodno ni sam ne zna, a kako bih tek onda znala ja? Da, da, muhe. Pričala sam vam o muhama.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\6.jpg

Područje stromatolita, odnosno, fosilnih ostataka cijanobakterija // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\7.jpg

Tamo nam nije bilo lako, jer… // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\8.jpg

… muhe, da, muhe // Foto: Zoran Bijač

Debelo je prošla ponoć kad smo stigli u Monkey Miu, mjestašce na trećini puta između Exmoutha i Pertha. Kako recepcija, vjerojatno odavno već nije radila, ključeve za apartman preuzeli smo na sasvim jedinstven, dotad neviđeni način. Stajali su, naime, u bijeloj kuverti zalijepljeni za staklena vrata hotelčića, a isto tako zalijepljeni Djed Mraz izgledao je kao da ih posipa zlaćanim prahom. 

U Monkey Miji nismo završili bezveze. Slučajno. Jer nas je, eto, tamo put doveo. Došli smo ciljano, kako bismo se idućeg jutra malo ranije probudili i na pješčanoj plaži dočekali dupine, koji će, obećavali su nam 90% šanse, doći tik do nas, naviknuti na hranjenje ribom od strane domaćina i turista. Premorena od putovanja (ja premorena, koja sam u autu cijelo vrijeme sjedila kao kofer, kako li je tek bilo našim vozačima?!) molila sam dragog Boga da se dupini uistinu i pojave i uveličaju naše rano ustajanje. 

Sigurno nas se okupilo 100-tinjak, a moja ekipa i ja zauzeli smo prvi red. Doslovce, prvi red do mora. Uskoro smo ugledali peraje kako nam se značajno primiču. Doživjeli smo ukazanje od pet simpatičnih krstarica, a kad su domaći upitali tko im želi ribu smjestiti ravno u usta, bez razmišljanja pohitala sam prema kanti. Taj je put bilo dobro što nisam razmišljala, jer, grozim se od primanja ribe u ruke. Nekako, uvijek imam osjećaj da će oživjeti i zamlatarati repom. A možda samo imam traumu od naše nekadašnje zlatne ribice i njezinog hopsanja po stolu ili podu, gdje bi nerijetko završila. I, uspjela sam. Beživotnu ribu položila sam u nasmiješena usta jednog od dupina i pri tome uživala, a domaćica me poticala da ga dodatno pomazim, što jesam i učinila. Oboje smo klicali od ugode, a tata naše sretne trenutke spretno ovjekovječio fotoaparatom. Čini mi se da je to bio prvi i posljednji put u mom životu da sam u ruku primila ribu. A, zasigurno, takav i da sam u divljini nahranila dupina.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\9.jpg

Znatiželjnici u Monkey Miji čekaju potencijalan dolazak dupina // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\10.jpg

Tko čeka – dočeka! // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\11.jpg

Nezaboravan doživljaj hranjenja dupina u divljini // Foto: Zoran Bijač

Na plaži su na ribu, zajedno s dupinima, čekali i pelikani, željni napuniti svoje vreće. Na njihovu žalost, u usporedbi s dupinima, nikome nisu bili previše atraktivni. Ipak, ne sumnjam da su se uspjeli sami snaći. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\12.jpg

U usporedbi s dupinima, neatraktivan pelikan // Foto: Zoran Bijač

Zapadna Australija. Bilo je tamo svega lijepoga. Većinski, prirodnoga. Od krvave zemlje, preko klifova, pijeska, oceana, plaža, biljaka. A, na cestama smo u više navrata susreli i kamione koji su za sobom vukli dvije, tri, četiri, pa čak i pet prikolica! „Ovime može upravljati samo majstor svog zanata!“ mislila sam, oduševljena. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\13.jpg

I tako stotinama kilometara… // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\14.jpg

… sve dok se ne naiđe na ovako nešto // Foto: Lea Bijač

Oduševljena sam na prvi pogled bila i kad smo stigli u područje Nacionalnog parka Kalbarri i Z Benda na rijeci Murchison. Jarki žuti pješčani puteljak doveo nas je do impozantnih formacija, od kojih su na nas najjači dojam ostavili prirodni stjenoviti prozori, odnosno, windowsi. „Je li Bill Gates bivao upravo ovdje kad je osmislio ono što će promijeniti cijeli svijet?“ upitala sam se naglas. 

Verući se i planinareći uokolo, spazila sam zmiju kako brzo odmiče u stranu suprotnu nama. I na moju i na sreću svih nas, ali i iznenađenje, jer, kretali smo se čistom, sunčanom divljinom, bio je to jedini susret sa zmijom na našem cijelom putovanju veličanstvenom Australijom. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\15.jpg

Pjeskovita dobrodošlica u Nacionalni park Kalbarri // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\16.jpg

Z Bend na rijeci Murchison // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\17.jpg

Najatraktivniji su njegov dio „windowsi“ // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\18.jpg

„Inspiracija Bill Gatesu?“ // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\19.jpg

Ovdje smo negdje ugledali i zmiju. Bila je prebrza za ovjekovječiti, no, ostala je brza u sjećanju // Foto: Zoran Bijač

Ali, zato ne i prvi i posljednji susret sa živim, prpošnim, pomalo drskim klokanom. Njima sam se uvijek, baš uvijek radovala.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\3\Slike\20.jpg

Uvijek radostan i dobrodošao susret // Foto: Zoran Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!