[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Zapadna Australija (4)

Večer smo proveli na plaži uz zalazak sunca, a koje mi je poput anđeoske aureole okruživalo glavu. Kćerka za poželjeti, vrsna učenica i već, uzimajući u obzir mali broj godina, svjetska putnica, i nisam bila toliko daleko od anđela. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\1.jpg

Samoubojstvo sunca u Zapadnoj Australiji // Foto: Lea Bijač

Kad smo večerali, imali smo osjećaj kao da se nalazimo u Sjedinjenim Američkim Državama, a ne u Australiji. Na tu su nas pomisao navodili u dubokom ulju prženi riba i račići, uz neizostavne pommes frites i umake, kečap i tamo vrlo popularni BBQ sauce. Cijeli je sadržaj tanjura plutao, što u ulju, što u umacima, no, meni je, moram biti iskrena, uistinu prijao, možda čak i više negoli cijenjena riba u luksuznim restoranima u kojima smo ponekad objedovali. Potpuno domaćinskoj atmosferi doprinijeli su i lagano prljav, nepočišćen od prethodnih gostiju, plastični zeleni stol i isto tako plastične zelene stolice, a vrhunac cijelog događanja zbio se kad smo zatražili ubruse. Umjesto ubrusa, dobili smo wc papir. Ne skroman, ne par listića, već – cijelu jednu rolu. „Što je ova Australija ponekad smiješna“, smijuljila sam se brišući mast s usana.

Prije putovanja u Australiju razmišljali smo o svemu, ali ne i o tome da je za obići je cijelu potrebna vrlo dobra, ako ne i odlična fizička sprema, u što smo se posebno uvjerili sljedećeg jutra, kad smo je odlučili istražiti veslajući u kanuima po rijeci Murchison, koja nas je prethodnog pak dana mamila s visine kroz windowse. Mlađahni lokalni vodič imena Col dao nam je jasne i nedvosmislene upute: „Veslajte ravno, a mene potražite na polovici rijeke nalijevo gdje ću vas čekati s već spremljenim doručkom“. 

Iako riječna struja nije bila osobito jaka, dobrano smo se nas dvoje u jednom kanuu mučili, a osobito ruke nenavikle na fizički rad. Srećom po nas, gdjegdje je bilo toliko plitko da smo uspijevali zastati i odmoriti. Činilo nam se kao da nikada nećemo stići do doručka nalijevo, no, zaveslaj po zaveslaj, i do tog je čuda došlo. „Dobro će vam doći okrijepa?“ bradpittovskim osmijehom pitao nas je Col, a mi, iznemogli, samo potvrdno, gotovo sinhronizirao, kimnuli glavama.  

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\2.jpg

Nasmiješeni samo za sliku borimo se s rijekom Murchison // Foto: Privatna arhiva

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\3.jpg

Na plitkim dijelovima rijeke radimo neplaniranu pauzu // Foto: Lea Bijač

Oprostite, no moram napraviti malu pauzu od pisanja. Nemam više nijednu cigaretu, a u namjeri da ih se dokopam, neće me spriječiti ni ovaj silan koprivnički pljusak popraćen grmljavinom.

Kako je i obećao, Col je na svježe pripremio zajutrak  – ispekao je jaja, slaninu i popečke od krumpira, a stranom je ponovno dominirao kečap. Tamo, u divljini, usred ničega, osjećala sam se kao svoj na svom. Možda baš od susreta s Australijom gajim ljubav prema kičastim pustošima, a koja me prate i dan danas – priroda uvijek ispred gradova, pogotovo onih velikih, prenaseljenih, prenapučenih. 

Iako nas je domaćin upozorio na zmije, tata i ja odmakli smo se od stola i dodatno prošetali po suhoj smeđoj zemlji, malo u japankama, a malo bosi, i, glumeći balerine, spretno balansirali na jednom deblu malo uzdignutom iznad rijeke. Ponavljam se, osim jučerašnjeg, nismo vidjeli nijednog gmaza, a kamoli imali problematiku bilo koje vrste. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\4.jpg

Veranje divljinom Australije // Foto: Zoran Bijač

Kad smo (konačno) završili s veslanjem, okupali smo se na samotnoj improviziranoj plažici okruženoj malim barkama. Osjećala sam istinsku sreću.

Kako smo se još uvijek nalazili u području velikog Nacionalnog parka Kalbarri, autom smo nastavili prema njegovim priobalnim klifovima. Do nekih točaka vodi cesta, a do nekih od vozila ipak treba dodatno prošetati. Blago-strmi klifovi Kalbarrija bojom su me podsjećali na žarko crvenu zemlju Zapadne Australije, koje smo se već toliko bili nagledali da je više nismo percipirali kao nešto posebno i vrijedno divljenja. Potpuno uvučena u australsku priču, pomalo sam počela zaboravljati i na svoj pravi dom. No, nikako ne i na brata i mamu koji su zbog predinamičnog itinerara odlučili ostati kod kuće. Mama danas priznaje da joj je malo, ali samo malo žao što nije posjetila Australiju, dok isto ne može reći za, primjerice, Vijetnam i Kambodžu te Keniju i Tanzaniju. „Hvala Bogu što nisam srljala u te vrućine i divljine“, opetovano ponavlja, a ja joj se smješkam sa strane. Mama je tip za Europu, Austriju i Švicarsku. Još se jednom razilazimo u razmišljanjima i afinitetima, što, budimo iskreni, za nas dvije uopće nije nešto čudno. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\5.jpg

Žarki klifovi zapljuskani oceanom // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\6.jpg

Bilo bi sasvim zgodno barem prošetati ovom plažom, zar ne? // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\6a.jpg

Publici možda najpoznatiji dio Kalbarrija // Foto: Lea Bijač

Modri ocean silovito je pljuskao o klifove i stijene, a nas smo se dvoje, željni dodatnih avantura, baš kao Česi po hrvatskim planinama, u natikačama spustili jednom izbočenom strminom i hvatali lijepe kadrove. Iako sam već više puta spomenula svoje umiranje, taj mi je put život pred očima prošao najbrže. Bilo me neizmjerno strah, no jednostavno sam takav tip – gdje tata, tuda i ja. Pa makar to bilo i nad provaliju u Zapadnoj Australiji, tamo, negdje, na kraju svijeta. 

Još sam uvijek takav tip. A i ostajem. Zauvijek.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\7.jpg

Fotografija sa zabranjenog mjesta // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\8.jpg

Ovako je to izgledalo behind the scenes // Foto: Privatna arhiva

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\9.jpg

Prstom pokazujem mjesto po kojem smo bosonogi planinarili // Foto: Zoran Bijač

Ipak smo se, poput spretnih mačaka, uspjeli uzverati natrag do „civilizacije“ i naći se na bijelom pijesku, koji sam iz ruku ispuhala kao da su popunjene laganim snježnim pahuljama. Vrhunac je te večeri bio u restoranu naručeni i posluženi crni desert sticky pudding koji nas je izgledom, a i okusom podsjećao na bolje da vam ne kažem što. Urlali smo od smijeha, a tata je od umora uskoro zaspao za stolom. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\10.jpg

Pijesak lagan poput snježnih pahulja // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\11.jpg

Opasnost od klokana na cesti // Foto: Lea Bijač

Bivali smo još dva sata vožnje udaljeni od naše konačne točke u Zapadnoj Australiji. Do dolaska u grad Perth isplanirali smo još samo jedno veće stajanje, ono u pustinji Pinnacles u sklopu Nacionalnog parka Nambung, a zapravo u jednoj od najatraktivnijih turističkih meka cijele, divne, energične Australije. 

Ogromno, gotovo beskrajno područje Pinnaclesa karakteriziraju saharsko žuti pijesak, i, nad njime, milijuni i milijuni, možda milijarde, prirodnih vapnenačkih stupova. Neki su od njih visoki pola metra, neki metar, a neki pak sežu gotovo četiri metra u visinu, što nam je predstavljalo mali, ali dobar izazov pri penjanju na iste. Vesela i složna družina kakva smo bili, uz pomoć jedni drugih, našli bismo se ponekad toliko visoko da smo gotovo dodirivali nebo. 

Kasnije u životu na Pinnacles me podsjećala, i to donekle, samo Kapadokija u Turskoj, a o čemu sam već pisala.  

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\12.jpg

Dobrodošlica u magičan svijet Pinnaclesa // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\13.jpg

Pozdrav odozgo // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\14.jpg

I, škljoc odozgo // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\4\Slike\15.jpg

Složna braća kuću grade, a kamoli što mene podižu na jedan od milijunskih pinnaclesa // Foto: Zoran Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!