[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Aboridžini na brdu, klokan na tanjuru, Uluru na pameti (6)

Kad smo uvečer šetali prema jednom od restorana specijaliziranih za kušanje za nas egzotične australske kuhinje, nismo mogli a da očima i ušima ne zamijetimo skupinu ljudi koja je navrh omanjeg karakteristično zemljanog brda klicala od radosti. Ili, kad smo im se, nakon prvotnog odupiranja, približili, od alkohola. Bilo ih je petoro, šestoro, maksimalno sedmoro, i svi su strastveno gutali iz plastičnih flašica za koje bi se na prvu reklo da su sokovi. Ali, nikada nisam vidjela da sok ima takav utjecaj na ljude, tako da se prvotni zaključak nametao kao jedini smisleni i valjani. Tamnoputi, obučeni u dronjkaste trenirke, često sa neprimjerenim za to doba dana, odnosno, večeri, sunčanim naočalama na očima, žene izblajhane kose, veseli, glasni, pijani. Bili su upravo takvi. Da, da, dobro razmišljate. Riječ je bila upravo o Aboridžinima. 

Iako su kao domorodačko stanovništvo Australije nekoć uživali povlašten status, a možda je tome tako i danas, nisam sigurna, u više navrata, koliko smo se mi imali prilike susresti s njima, bili su neuredni i pijani. Barem većina njih, naravno, čast iznimkama. Iako su nas, tamo, na brdu, prigrlili kao svoje i ponudili nas svojim najvećim blagom i životnom inspiracijom, u zraku je vladala neka čudnovata atmosfera, čak i kad smo zajedno pozirali ispred fotoaparata i svi prstima formirali znak peace

Aboridžine država danas pokušava uvesti u nešto civiliziraniji svijet, daje im financijsku pomoć, potiče ih da rade, gradi im kuće, no, bez obzira na sve to, oni više uživaju u alkoholu i nastojanjima da žive u prirodi. Tamo, na brdu. Ponavljam, čast iznimkama.

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\6\Slike\PC221453.JPG

Vesela ekipa s brda // Foto: Lea Bijač

Bez popijenog gutljaja, spustili smo se dolje, u „civilizaciju“, i nastavili put restorana. Bila sam tako gladna, ali, osjećala sam, nije to mjesto za najesti se, već, mjesto za oprobati nešto novo i nesvakidašnje. Možda griz, a možda dva.  

I tu smo večer doživjeli pomalo, a možda i „pojako“ dramatičan zalazak sunca. Australija im je uvijek nekako bivala sklona. 

„Bo’s Saloon“, točno mu se sjećam imena, baš kao da je jučer bilo. Oh, oprostite mi, tko bi se sjećao jučerašnjeg dana. Kao da je jutros bilo. Baš, jutros. Cijeli je restoran bio obučen u drvo, uključujući i sigurno 20 metara dugačak šank, nad kojim su se uzdizale boce i boce različitih alkoholnih pića, i, naravno, okrugle stolove i kvadratne stolice. Ne mogu to reći za atmosferu. Ona u tom objektu jedina nije bila drvena; cijeli je bio prepun ljudi, toliko da nismo uspjeli uhvatiti mjesto u njegovom središnjem dijelu, već negdje pri kraju, doslovce uz toalet. O prethodnoj rezervaciji nismo razmišljali. „U Australiji smo, imamo mi i važnijeg „posla“, mislila sam. 

Izabrali smo ono po što smo i došli – pladanj za dvije osobe, a koji je sadržavao odrezak od klokana, kobasicu od deve i kuglicu paštete od emua. Kako bismo se ipak osjećali „normalnima“, porcija je uključivala i pommes frites i po mesu razbacane zelenkaste listove različitih vrsta salata. S obzirom na gužvetinu, Bo’s Saloon hranu je spremio iznenađujuće brzo. Izgledom nas nije suviše privukla, no oprobali smo po zalogaj od svega ponuđenog. Najbolji dojam na nas ostavilo je meso klokana. Bilo nam ga je istinski žao vidjeti ga na tanjuru, no, kako sam već prije bila navela, za Australiju je to, sročimo to tako – uobičajeno. Ipak, imali smo, i još uvijek imamo granicu – tako nam meso psa ili mačke, kad smo bili u Kini, nije ni palo na pamet konzumirati. Štoviše, sam pogled, pa i pomisao na to, izazivala je u nama osjećaj teške mučnine. Možda je i Sartre bio u sličnim mukama kad je pisao svoj istoimeni hvaljeni roman, tko zna. 

Ostali smo gladni. Onako, istinski, nagonski, životinjski. Kako ne bismo ostali u toj fazi, odlučili smo u ruke još jednom uzeti jelovnik i provjeriti što nudi stranica s desertima. Odluka je pala, kako vrlo brzo, tako i jednoglasno – čokoladno iznenađenje za dvoje. Kao što mu je i ime reklo, stiglo je iznenađujuće brzo, a i bilo je sastavljeno od čokolade; kolača, moussea i sladoleda, prelivenih s još malo (puno) čokolade i ponešto voća, jagoda i kivija. Kako se s prethodno naručenim jelom i nismo suviše usrećili, ovo drugo bilo je, i subjektivno, i objektivno, savršenstvo savršenstava. Topilo se u ustima kao maslac ubačen na vrelu tavu. Stoga je logično bilo naručiti još jednu porciju. Za dvije osobe. Toliko smo se fino najeli da smo, pri izlasku, uz vrata, jedva „uzjahali“ sedla koja su služila kao barske stolice.

Barem je meni najljepše zaspati punog trbuščića, pa je tako bilo i tu noć. 

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Australija + NZ + Singapore 2009-2010\Zoran\PC221460.JPG

Puno više uživamo u čokoladnim delicijama negoli u egzotici // Foto: Privatna arhiva

Nisam ni shvatila da sam usnula, a već se oglasio alarm. Oduvijek prezirem tu melodiju, a zanimljivo je, ne mogu je otpjevušiti. Ali, tog puta, za razliku od buđenja za školu, imao je itekakvog smisla. Ustali smo prije zore, jer, čekalo nas je divno, nesvakidašnje iskustvo – let balonom na vrući zrak uz buđenje Australije. Tako daleke. Tako iskonske. Tako moćne. 

Baš kao što je slučaj i s devama, polijetanje i slijetanje balonom malo su nezgodniji dio leta, no, to malo „muke“ i možda neugodnijeg osjećaja vrijedi svake sekunde u zraku. Uzletjeli smo, a nebo kistom slikalo nebom kao po najljepšem platnu. Crno, žuto, narančasto, magličasto, sve se to stapalo i pretapalo u jedno. Svih nas 11 u košari doživljavalo je, vjerujem, ekstazu duša. Blago me uznemirio jedino prizor nekog kombija, tamo, dolje, na crvenkastoj zemlji, usred ničega, samotnog i samog, koji je vozio u samo njemu poznatom pravcu. Da vam budem iskrena, sasvim me sigurno podsjećao na jednu od završnih scena fantastičnog filmskog spektakla Se7en. 

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Australija + NZ + Singapore 2009-2010\Zoran\PC221522.JPG

Izlazak sunca u Australiji iz balona // Foto: Lea Bijač

Uluru. Let prema Uluruu ili Ayers Rocku bio je planiran za popodnevni dio tog dana, no, stvari su se, odnosno, (ne)vremenski uvjeti pomalo zakomplicirali. Zapravo, zakomplicirali do te mjere da je za područje Ulurua bila najavljivana ogromna oluja, možda u Australiji nikad viđena, tako da su svi letovi za tamo, a tako i naš – bivali otkazani. Pomisao da nećemo vidjeti vjerojatno glavni simbol Australije i najveći svjetski kameni monolit izazivala je u nama osjećaj očaja. Nismo mogli pričekati još koji dan jer su nam svi daljnji letovi, smještaji i programi bili već detaljno organizirani, tako da smo se morali pomiriti sa činjenicom da Uluru nećemo vidjeti. 

„Wow, bila si svugdje, vidjela cijeli svijet, blago tebi!“ govore mi često, iako to nije istina. Nisam bila svugdje i nisam vidjela cijeli svijet. Samo na temelju fotografija, ljudi naša putovanja percipiraju kao blistava, glamurozna, savršena. 

Uz svaku destinaciju na kojoj sam bila vežem i lijepa i malo manje lijepa, ponekad čak i ružna sjećanja. Pod manje lijepima podrazumijevam primjerice borbu s prtljagom i fotografskom opremom, kašnjenje letova i stres koji to uzrokuje, posebice ako se radi o letu s presjedanjem, stisnuta sjedala u avionu u ekonomskoj klasi (nikada nisam letjela u prvom razredu), neugodne putnike, puste sate čekanja na aerodromu do idućeg leta, itd.

Na Islandu su nam poteškoće stvarale vremenske neprilike, a u Vijetnamu me, tada maloljetnu, pokušao poljubiti 75-godišnjak, i tako u nedogled. 

Želim reći da putovanja nisu samo glamur i da se gotovo na svakom pojavi neka neugodnost na koju čovjek najčešće ne može biti spreman, a o čemu gotovo nitko nikada ne priča. Tako se nama, eto, između ostalog, dogodilo i to da nismo uspjeli vidjeti i okusiti Uluru. Barem ne u tom „naletu“. On ostaje i mi ostajemo. Ostajemo jedni drugima da se vidimo. 

„Dakle, vidimo se!“ dobacila sam mu iz zraka, kad smo poletjeli ipak prema Cairnsu u Queenslandu. 

Pratite nas na društvenim mrežama!