[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] AUSTRALIJA Držati koalu u naručju! (7)

Zapravo, moj je Papa Masai prije leta za Cairns u aerodromskoj prostoriji odspavao, baš onako, čvrsto, tvrdo, iako se jedva sklupčao na dvjema isto tako tvrdim, tamnim, pomalo staromodno obučenim stolicama, nalik na one bolničke. Pod glavu je stavio crveni ruksak. Naš dobar, stari, crveni ruksak. Već sam vam ispričala štoriju o njemu – nema gdje taj nije bio. Pa, ako smo mi posjetili, odnosno, tata 50-ak, a ja pod njegovim vodstvom 40-ak svjetskih zemalja, u isto toliko njih bio je i on. Draga mi je osoba jednom prilikom, kad je negdje putovala, i od nas posudila njegovo crveno veličanstvo, pripomenula da je star, iznošen i da je već odavna došlo vrijeme za novi.

Mislite da smo ga zamijenili? Evo ga, na svom mjestu u ormaru spavaće sobe čeka na nove avanture i pustolovine. Baš kao i mi, i on voli širiti vidike i gledati svijet van ormara, van kuće, van ulice, van kvarta, van grada, van županije, van granica Lijepe Naše. Doduše, situacija s koronom za njega ne izgleda previše obećavajuće. Morat će se, zasad, zadovoljiti Pariževačkom Glavicom i ostalim ljepotama ipak Hrvatske, jer, put koji je uključivao spoj Dubaija i Maldiva, otkazan je. 

Plavičasti oblaci kao da su gorjeli uzdižući se iznad zemlje zemlje Queensland, a grada Cairnsa. Oh, kako smo samo planirano „završili“ u njemu. Iako smo se još u zrakoplovu bez suza oprostili od Ulurua, bez suza zasigurno ne bi prošlo opraštanje na neviđeno od najboljeg što Queensland i okolica Cairnsa nude, a to je Great Barrier Reef ili Veliki koraljni greben. Njegova veličina. Njegovo prostranstvo. Njegovo bogatstvo. 

On je na redu bio tek sutra, što se nama nestrpljivima činilo poprilično daleko. „Hajde, dan, prođi što brže!“ navijala sam. 

Bila je večer, a mi gladni i samim time pomalo čangrizavi. Znate onu: „Kad si gladan, nisi svoj“. Ni mi nismo bili svoji kad smo vidno oznojeni pokušavali zasvirati didgeridoo, pa smo, nakon neuspjelih pokušaja, sjeli u jedan u nizu restorana uz obalu. Ime mu je bilo (valjda još uvijek je) Tha Fish (konobar mi ga nije znao objasniti) koji nas je privukao divnom ponudom riba i morskih plodova. Tata kao, između ostalog, podvodni ekspert, izvrsno barata slanomorskom materijom. Obožava ribu i kod kuće nam često na gradelama sprema brancine, orade, cipole, strelke, piceve i još štošta drugo. Cipoli, strelke i picevi i mom su Wordu preegzotični i nepoznati – podcrtava ih, naime, za preegzotične ili nepismene karakterističnim valovitim crvenkastim linijama.

Ja sam, priznajem, više mesni negoli morski tip, no u Australiji mi, od te divne, raskošne ponude, ni na kraju pameti nije bilo naručivati, primjerice, piletinu ili govedinu. Tata je na večeri uživao prvo u sirovim kamenicama (u tom sam dijelu sudjelovala samo kao promatrač), a potom smo se zajedno gostili u grilanoj ribi, prženim lignjima, škampima i jastozima, koji su od nas zahtijevali i baratanje posebnim „oruđem“. Bilo je tako, tako, tako ukusno… Tha Fish. Dobar, stari Tha Fish. Za razliku od tada, prstići mi se sada ne valjaju u ulju, već tipkaju po tipkovnici. Guglam ga. Još uvijek postoji i ima visokih 4,7 kao prosječnu ocjenu. Ma, kažem vam, zaslužio je peticu. 

Idućeg jutra, vidjeli smo u Cairnsu samotnog prosijedog Aboridžina kojemu je busen dlaka s prsiju provirivao kroz otkopčanu majicu, ali i skupinu mladića, kako glasno tumaraju gradom, puše i piju. U svojim sam im mislima pomalo moralizirala jer tada, sama nisam ni tumarala gradom, ni pušila, ni pila. Danas ne tumaram gradom i ne pijem. „Samo prigodno“, običavam kazati svojoj medicinskoj sestri na rutinskom godišnjem upitniku.

Ljudi me često pitaju o ljudima. O stanovnicima pojedine države. O Australcima, osim što vam pričam o Aboridžinima, uopće ne znam što bih vam rekla. Ok. Bili su valjda ok.

Ukrcali smo se u šareno obojani vlak koji je od Cairnsa morao stići do točke imena Kuranda. Dijelilo ih je, možda, sat vremena vožnje; točne i optimalno brze vožnje rajskim, džunglastim pejzažima, 360 stupnjeva u krug, lijevo i desno, naprijed i natrag. Tolikog zelenila, kad ga usporedim s crvenoćom Zapadne Australije, činilo se, ne vidjesmo nikad. Ili, barem ne prilično dugo. Planine su na nekim točkama, na kojima smo i zastali, lijevale slapove, a naša čela znoj. Uh, sparine li. 

Tata je na jednu od grana ranio koljeno kad smo se konačno iskrcali i sami šetali, to jest, pazili na svaki korak, guste, mokre prašume. Red ranjavanja, red stabala, red slapića i našli smo se, sasvim spontano, u impozantnoj galeriji punoj radova inspiriranima (nekadašnjim) Aboridžinima, prirodom i životinjskim svijetom. Toliko je boja odjednom bilo na jednom mjestu, a odisale su pozitivom, radošću i životom. Stoga nismo odoljeli kupnji drvenih živopisnih bumeranga za sebe i nama mile. „Nisam očekivala ovako nešto. Ne ovdje, usred prašume“, mislila sam, pozitivno iznenađena. A rijetko kad ostajem pozitivno iznenađena. 

Uh, prisjećam se, iznenadio me, ali tog puta ne naročito pozitivno, mladić koji je, kao s užetom za preskakanje, uokolo mlatarao s meni groznom, dugačkom, smeđom, mesnatom zmijetinom i samo tražio na koga će je sljedećeg objesiti. Ni tata ni ja nismo bili „the ones“. Iza njegovih leđa, kričavo crveno stajalo je: „Australian Venom Zoo“. „Aha, aha, baš dobra dobrodošlica“, malo kao da sam pretrnula, zamišljajući tu gmizajuću tjelesinu na svojim ramenima. 

U zoološki smo vrt ušli (tko nakon takve dobrodošlice ne bi?) i susreli se s raznim zmijama, paucima, škorpionima, krokodilima, divljim psima i sličnim australskim stvorenjima. Na našu radost, preko stakla, odnosno, preko guste ograde.

A onda… Onda je uslijedila sušta suprotnost, mir, blagost, radost. Na pješčanom terenu, na otvorenom, našli smo se jedan na jedan, odnosno, nas dvoje na njih 50-ak – klokana i od njih manjih wallabyja. Mazili smo ih, hranili, s njima skakutali i na izvrstan način proveli vrijeme. Na granama pored spavale su koale (u toj fazi provode 20-ak sati dnevno), a jedna od njih našla se prvo u mojim, pa onda i u tatinim rukama. Predivan, premekan, prenesvakidašnji događaj. Svodim to na jedan odlomčić, ali, zamislite, iz Koprivnice, gdje sam donedavno hranila svoju zlatnu retrivericu Zaru, doći u Australiju, hraniti klokana i među dlanovima osjećati podatnost koalina krzna!? Ta o takvim sam doživljajima mogla samo sanjariti, a tada su sanjarenja postajala istina. Sve to mogu zahvaliti tati i njegovu poduzetnom, avanturističkom duhu, vječnoj spremnosti na akciju i reakciju, volji i upornosti. I zahvaljujem mu, svakom napisanom riječju i svakim udahom. 

Vozili smo se tamo još i brodom i žičarom, ali i besplatno, jer smo nekim čudnovatim putem došli do mjesta u publici, gledali ples i slušali muziciranje Aboridžina didgeridoom. „Konačno čujem kako to treba zvučati. Sasvim zanimljivo. I besplatno“, zaključila sam.

Uvečer smo se ponovno vratili Tha Fishu, ali, sve o njemu već znate. Prošla je tamo ponoć, a mi dočekali Božić. U kratkim majicama, kratkim hlačama i natikačama. „Kad svane, bit će još manje odjeće na nama. Božić uz koralje velikog Velikog koraljnog grebena. Da konačno osjetimo i to“, bile su moje zadnje misli prije no što sam usnula. 

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\PC243740.JPG

Jedna porcija u Tha Fishu u Cairnsu // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\2.JPG

Aboridžin i njegov ljubavni tepih  // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\3.JPG

Vožnja živopisnim vlakom od Cairnsa do točke Kuranda // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\4.JPG

Zorane, ne naginji se kroz prozor // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\5.JPG

Vrijeme za iskrcaj i šetnju prašumom // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\6.JPG

Veselo mahanje // Foto: Zoran Bijač

D:\SLIKE\PUTOVANJA\Australija + NZ + Singapore 2009-2010\Zoran\PC241713.JPG

Gdje smo? // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\8.JPG

Ipak spas i civilizacija; u galeriji inspiriranoj životom Aboridžina // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\9.JPG

Tako bliski susret ipak samo u zoološkom vrtu // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\10.JPG

Hranjenje; iz ruke ravno u usta // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\11.JPG

Koala u dobronamjernom naručju // Foto: Privatna arhiva

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\7\7\12.JPG

Performans Aboridžina // Foto: Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!