FOTO] PUTOPIS BY LEA BIJAČ AUSTRALIJA Čemu gužva? (13)

Nakon stajanja i, posljedično, polaganog kretanja brzinom („sporinom“) puževa u višekilometarskom redu, nakon nekoliko sati, zasigurno, više njih, ušli smo u područje Botanic Gardena, a kojemu je ime tako savršeno pristajalo – sadržavao je, naime, uza sve ostalo, a zapravo, primarno, raskošno drveće, čija su debla bila široka i isprepletena do granica nestvarnog, toliko, da sam, između njihovih udubljenja, stala i cijela – ja. Ni prevelika, ni premalena, ni preteška, ni prelagana, cijela, ja.

Stajanje u redu za Botanic Garden (doček Nove godine) // Foto: Zoran Bijač

Bilo je oko 17 sati kada stigosmo u bogato područje zelenila. Cijela je silina ljudi već pronašla svoje pozicije i utaborila se (neki od njih ponijeli su i ležaljke i/ili omanje šatore i radili cijele piknike) tamo gdje je, ili planirala završiti, ili, ako je bilo manje sreće odnosno, više gužve, gdje ju je put nanio. Mi smo već dugo, a zapravo još u Koprivnici i pri planiranju putovanja, dobro znali što želimo – u istom kadru imati i Operu i Most i, u ponoć, i dobrano iza nje, spektakularni, nadali smo se, i kako su vijesti prenosile, vatromet. Međutim, bilo je još istomišljenika. Zapravo, toliko da su stotine metara već bivale dupkom popunjene. Primijetili smo, ipak, sićušnu rupu između nekoliko grupa ljudi, tik uz postavljenu sivkastu metalnu rešetkastu ogradu, i, uz njihovu suglasnost, nas smo se dvoje smjestili na mjesto koje je zadovoljavalo sve kriterije koje smo imali. 

Naravno, i bez suglasnosti bismo nešto uspjeli iskemijati. Za razliku od one školske, kemijom te vrste sasvim smo solidno relativno oduvijek baratali. 

„Tu smo gdje jesmo, u dobrom smo društvu jedno drugoga, vidimo i Operu i Most, ali – sa svih smo strana okruženi uzbuđenom ruljom. Još nas punih sedam sati dijeli od ponoći. Što ćemo piti? Što ćemo jesti? Kako ćemo do toaleta? Ima li uopće toaleta? Ako i ima, kako ćemo do njega?“ počela su se nametati pitanja praktične prirode. 

Iako je prvi put bilo pomalo nezgodno, doslovce, „gaziti preko ljudi“, svi smo međusobno razumjeli svoje potrebe i jedni drugima spontano stvarali prostor za kretanje. Tako smo na jednom od štandova uspjeli pojesti kobasice u pecivima, popiti, tata pivo, a ja sok, i na vrijeme stići do wc-a koji je ipak postojao, sagrađen i stabilan. Sjećam se, čekala sam na taj toalet barem 20 minuta, ako ne i više, uz cijelu vojsku „istomišljenica“. Stvoren red do njega podsjećao me na onaj pri samom ulasku u Botanic Garden. Mislim da je po tom pitanju muškarcima oduvijek bilo lakše. I praktičnije. I brže. Potvrdila mi je to i činjenica, da za razliku od reda ispred ženskog toaleta, ispred onog muškog, on uopće nije postojao.

Gužva o kojoj pišem // Foto: Lea Bijač

Najedenima, napojenima i olakšanima u više navrata, prolazila je minuta po minuta, pa sat po sat, kad je konačno stigao i trenutak zbog kojeg smo prošli cijelu tu, pomalo, torturu. Sat je otkucao ponoć, a mi, uz tisuće prisutnih, i isto tako tisuće prisutnih jedrilica, s nestrpljenjem očekivali ono po što i jesmo došli – vatromet.

Jedan je, doduše, za zagrijavanje publike, već bivao „lansiran“ oko 22 sata, ali manji i ne previše dojmljiv, za razliku od onog ponoćnog – trajao je taj nešto više od pola sata, u svoj svojoj raskoši, a mi smo očima imali kadar po koji smo došli, zajedno s tisućama drugih posjetitelja i isto toliko brodova, manjih i većih! 

Doduše, i tada smo naišli na problem, nas dvoje koji smo bili smješteni tik do ograde. Mladi su se Francuzi iza nas, naime, bunili na naše ustajanje i nisu nam ga dopuštali jer, prema njihovim riječima, smetali smo im. „Došli ste ovdje i čekali sedam i više sati da biste sjedili?!“ nevjerica kao da mi je prožimala i um i tijelo…

Tako 30-ak minuta spektakla i mi provedosmo – sjedeći. Ali, ipak, uživajući. Sydneyski vatromet, osvjedočili smo se, s valjanim razlogom nosi titulu najspektakularnijeg na svijetu.

Svojim najmilijima poželjeli smo, nekima pozivom, a nekima SMS-om, sretan ulazak u Novu godinu i obilje zdravlja, sreće i ljubavi u njoj, no, njima je ona tek predstojala za 10 sati. Temperatura je pala toliko da smo na sebe navukli duge rukave ili jakne, međutim, ja bijelu Hajdukovu šiltericu ni u tim trenutcima nisam skidala s glave. 

Sve za ovaj pogled (+ vatromet) // Foto: Lea Bijač

Po povratku u hotelsku sobu, zapravo, kao što sam već zapisala, nešto više nalik na raskošan apartman, nas smo četvoro dodatno nazdravili s po čašom pjenušca, pojeli pokoji čokoladni keksić i, u iščekivanju sutrašnjeg dana, i, od svih događanja i već x dana putovanja premoreni, zaspali potpuno blaženo.

Probudili smo se nešto kasnije nego obično, negonjeni planiranim aktivnostima, i još jednom posjetili područje oko i uz Operu. Tog smo joj se puta približili bliže nego ikada prije i još se jednom uvjerili kako je njezin krov sačinjen od najobičnijih, primjerice, moglo bi biti – kupaonskih pločica. Za potrebe fotografiranja, ali i za gušt, čak smo i „zalegli“ na jednu od njezinih kosina.

Iako je temperatura bila visoka, bio je to pomalo tmuran novogodišnji dan, baš kao i ovaj ranojutarnji koprivnički, u trenutcima sastavljanja ovoga teksta. Međutim, tamo je bilo ljeto, a ovdje je zima u svoj svojoj punini, iako, zasad bez snijega. Tako sobu u kojoj pišem dodatno zagrijavam grijalicom. 

Prije no što ćemo joj se ponovno vratiti, u Melbourne, tako provedosmo tada posljednji dan u Sydneyju, u Australiji. Odletjeli smo, potom, naime, u Auckland, najveći grad Novog Zelanda, smješten na njegovom sjevernom dijelu.

Bila je već noć, a mi umorni i na neki način premoreni od cijelog tog putovanja, no želja za istraživanjem i doživljavanjem novog nagonila nas je na još, još i još, a tu je bio i uistinu kompleksan i zahtjevan itinerar za „ispuniti“. 

Tako smo tu večer proveli uživajući u panorami svjetlećeg Aucklanda, s dominantnim Sky Tower-om, a naši domaćini za taj i idući dan bili su prijatelji nam Hrvati s tadašnjom adresom upravo u novozelandskom Aucklandu. 

Ono što smo, uz Sky Tower, u Aucklandu prvo primijetili bili su česti dugački koso postavljeni pješački prijelazi. „Sasvim praktično, zašto toga nema i kod nas?!“ upitala sam se, kad me iz misli u glavi prenuo – Maor. Da, tradicionalno obučeni Maor, tamo negdje, usred grada. Ne mogavši se suzdržati od lijepe uspomene, zajedno smo pozirali, a on je, sasvim očekivanu, za tu priliku i izbeljio jezik. 

S Maorom u Aucklandu na Novom Zelandu // Foto: Privatna arhiva

Kako tata, odnosno, Papa Masai, „mora“ posjetiti najviše ponuđene vrhove, tako smo se, logično, s našim prijateljima i tamošnjim domaćinima zaputili i na 328 metara visok Sky Tower, a koji, osim raskošnog pogleda na grad, nudi i kafić i restoran. Ono što me se posebno dojmilo nalazilo se na katu 53 – otamo je, naime, sa 192 metra visine, moguće, opremljen svim sigurnosnim pojasevima i užadima – skočiti! Iako tada nisam imala problema s visinom, nije mi to palo ni na pamet učiniti, a danas… danas se, zbog straha, više vrlo vjerojatno ne bih ni usudila dizalom uspeti gore, na „Observation Deck“

Sky Tower iz žablje perspektive // Foto: Lea Bijač

Na observation decku // Foto: Privatna arhiva

Od tamo je moguće i – poletjeti! // Foto: Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!