PUTOPIS BY LEA BIJAČ // NOVI ZELAND // Zločin i kazna (16)

Istražujući i putujući, naišli smo, između ostalog, i na helikopterske ture koje su nudile nešto, barem se prema njihovim brošurama i reklamama činilo, fantastično – let helikopterom na Franz Josef Glacier, a koji smo dan prije osjetili provlačeći se ispod guste mreže žutih traka i trakica. Nismo mogli odolijeti tom spontanom zovu prirode pa smo, ekstatični i ushićeni, i sami dogovorili jednu takvu turu, a još uvijek prepunih trbuščića Tim Tamsa koje smo iskonzumirali večer, zapravo, noć prije.

Zbog loših vremenskih uvjeta već uplaćeni let isprva je bio otkazan, no mi nismo tipovi ljudi koji olako pristaju na takvo što. Tako smo se malo vrzmali uokolo, cijelo vrijeme bijavši blizu helikoptera, kad su, konačno, uvjeti postali sigurni za polijetanje, samo letenje i slijetanje. Treća sreća, rekli bi. Iako je sunce kronično sjalo, oblaci su još uvijek bili pamučni i gusti, a mi u dugim rukavima i jaknama. Na trenutke su mi nedostajale kratke majice, natikače, visoke temperature i, ponajviše, Veliki koraljni greben na kojem smo proveli i Božić i koji dan nakon njega. No, oni su se tada, na Južnom otoku Novog zelanda, činili daleki i neopipljivi, sasvim nalik na neki prošli život.

Već sam prije letjela helikopterom, kad smo se uzdizali nad karakteristično zemljanim američkim Grand Canyon-om, no on mi je svaki put, pa tako i tada, na Novom Zelandu, pričinjavao zadovoljstvo. Već se primičući njegovim ulaznim vratima propeleri spremni za let uokolo su mahali toliko da su mi kosu raščupali do granica neprepoznatljivog, no, uvjerit ću se kasnije, bilo je to ništa naspram silovitih vjetrova koji su harali Islandom. „Hajde, dođite, bit će vremena za slikanje!“ pomalo ljutit bio je pilot pozivajući nas unutra. Za razliku od aviona, helikopter je mnogo skučeniji i u njega je stalo samo nas petero, i to jedva, onako, skučeno, međutim, kad se sjetim jučeašnjeg aviončića i vjetra koji je njime proharao, helikopter je bio sasvim dobra opcija. „Samo, bez vjetrova“, molila sam potiho. Opremili su nas slušalicama i posjeli, a mi sami sebe, zbog bjeline koja nam je predstojala, sunčanim naočalama. Odnosno, oni koji su ih posjedovali. Ne i ja. Ne znam zašto, ali dugo sam vremena odbijala nositi sunčane naočale, zapravo vjerujući kako mi samo smetaju. I uistinu, krasim se njima tek unazad nekoliko proteklih godina. Svejedno, redovito ih negdje ostavljam i/ili gubim. 

Iako se naginjanja u znatno manjem helikopteru podosta osjećaju, let nam nije pričinjavao baš nikakvu nelagodu. Dapače, kad smo konačno poletjeli, uživali smo u novim iskustvima, a poglavito par minuta kasnije, kad smo se uzdigli nad spektakularan bijelo-plavi Franz Josef, a koji je, sasvim netipično, s obiju strana bivao okružen zelenilom i mahovinom. „Ta ovog ne vidjeh još nigdje na svijetu!“ ushićena sam dijelila dojmove s Papom Masaijem, koji je i sam guštao u onime pod nama. To bi unazad 20-ak godina, kad se fobično bojao visine, bilo neostvarivo. No, tada, potpuno je slobodan komunicirao, fotografirao, upijao sve dane uvjete.

Znate li što je još spektakularnije od samog leta nad glečerom? Reći ću vam. 

Spuštanje na glečer. Doslovce, tim riječima. 

Gore smo sletjeli sasvim mirno, bez turbulencija i osjećaja nelagode, kad smo naše prijevozno sredstvo i napustili i u tenisicama (ja ih osobno više volim zvati patikama) gazili po snijegu i ledu. To se ipak stabilno tlo nije moglo mjeriti sa skliskoćom što nam je pričinjalo nedavno penjanje do slapa Peričnik u susjednoj Sloveniji, a o čemu ćete uskoro imati prilike i čitati. Jer, nakon malo razmišljanja, zašto bi baš svaki putopis morao biti toliko dalek i egzotičan?

Narednih smo dana upijali tad već stari znanac Novi Zeland, a poglavito prirodne ljepote kojima je uistinu obilovao. Jezera, rijeke, ocean, vodopadi, raslinje, divlje cvijeće, nema toga što taj nije posjedovao. 

Još smo u Koprivnici znali da ćemo se provozati shotover jetom, a zapravo gliserom, koji je s obje strane, na vrlo uskom području, bivao okružen visokim kamenim stijenama. Zapravo, cijela se ta avantura odvijala u svojevrsnom kanjončiću, okupanom netipičnom tirkizno plavom rijekom. Željevši strujanja osjetiti najbolje što možemo, sjeli smo skroz otraga i, ubrzo – požalili. Barem ja, priznajem, barem malo, kad se vožnja ubrzo „uskuhala“; kao da smo letjeli pritom konstantno imajući osjećaj da ćemo završiti zabijeni ravno u stijene. Međutim, iskusni skiper, vješt i majstor svog zanata, cijelo je vrijeme stvari držao pod kontrolom i nikakvih nepredviđenih nezgoda nije bilo. Za svaki slučaj, ipak smo bili opremljeni prslucima za spašavanje, a mokra kosa… na nju smo ionako računali.

Australci, ali i Novozelanđani, uvjerili smo se brzo, u strahu od česte policije, voze vrlo uredno i isključivo – po pravilima i propisima. Uvjerili, kažem… zapravo, tek kad nas je zaustavio sijedo brkati policajac sa šeširom na glavi; na mjestu gdje je dozvoljena brzina bila 100, a mi se kretali onom od 119 km/h. Šerif nije dopuštao objašnjavanja ni rasprave, već nas je, činilo se, rutinski kaznio. Kazna se morala platiti u banci, a ispred koje parkirasmo nekoliko sati kasnije i u koju uđosmo nekoliko sati kasnije. Relativno smo dugo čekali u redu prepunom stranaca, kad smo dočekali svojih pet minuta i potom za određenu svotu olakšani izašli natrag van. Kad smo stigli do auta, imali smo što vidjeti – zbog nepropisnog parkiranja koje prije nismo uvidjeli, brisače je krasila još jedna „čestitka“. Već iskusni i uigrani, stoga, ponovili smo radnju. Banka, red, izlazak do auta. Tog puta ipak preparkiranog.   

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\1.JPG

Helikopterski let // Foto: Privatna arhiva

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\2.JPG

Uzdizanje nad rajskom prirodom // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\3.JPG

Po slijetanju na glečer // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\4.JPG

Unatoč suncu – zima, zima // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\5.JPG

Daljnje istraživanje Novog Zelanda; ne tako samotna plaža // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\6.JPG

Vodene suze // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\7.JPG

Obilje vodopada, manjih i većih // Foto: Zoran Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\8.JPG

Divljina // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\9.JPG

Vozači, oprez! // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\10.JPG

Shotover jet // Foto: Lea Bijač

C:\Users\Administrator\Documents\Documents\Putovanja\PUTOPISI\AUSTRALIJA\16\SLIKE\11.JPG

Iz prve ruke // Foto: Lea Bijač

Za Radio Križevci piše: Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!