[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Četvrti dio: Venecija u Kini?!

Sljedećeg jutra zaputili smo se u Nanjing, žilu kucavicu grada Šangaja ispunjenu brojnim trgovinama i trgovačkim centrima, ali i dućanima sa slasticama. Slastice u tom slučaju ne podrazumijevaju slatkiše, kolače i torte, već ušećereno voće, jabuke, kivije i naranče nabodene na štapiće. Kako nismo bili zainteresirani za kupovinu, radije smo odabrali još jednom baciti pogled na nebodere, ovaj put iz nešto drugačije perspektive od one odozgo. Na Nanjingu je moguće vidjeti i brojne vježbače i vježbačice, uglavnom osobe starije životne dobi, koje uz laganu glazbu zajednički gimnasticiraju. Bio je to prvi put da smo ih vidjeli, a do kraja Kine nagledali smo ih se još na stotine.

U središtu Nanjinga, žile kucavice grada Šangaja // Foto: Zoran Bijač
Upečatljive reklame zovu na kupnju, a cijene općenito slične su hrvatskima // Foto: Zoran Bijač
Zaboravite na kolače i torte, ovo su kineski slatkiši, mame li vas? // Foto: Lea Bijač
Kako odoljeti ovako lijepoj pozadini? // Foto: Zoran Bijač
Smog // Foto: Zoran Bijač
Svatko po svojem, no zajedničko gimnasticiranje uz laganu glazbu u središtu mjesta // Foto: Lea Bijač

Na putu prema Suzhou (čitaj: sudžou) zastali smo u vodenom selu Zhujiajiao (čitaj: džudžadžao), takozvanom „Šangajskom Venecijom“ s jedinstvenim starim mostovima i rječicama koje se provlače kroz tradicionalne kineske kuće. Baš kao i u Veneciji, i u Zhujiajiaou moguće se provozati lokalnim gondolama. Mjesto je nastalo prije više od tisuću godina, a još uvijek ocrtava tradicionalan način života. Seoce ima samo nekoliko suvenirnica, ali je zato prepuno ulične hrane, gotovo je kao tržnica na vodi; od sušenih patki, preko rakova, žaba, riba, svinjskih papaka, do pripravaka koje nismo mogli identificirati. Možda i bolje da nismo. Ipak, tata i ja smo na ulici kušali pečene krakove od hobotnice nabodene kao ražnjiće. Naravno da su kraci bili neobično začinjeni, ali i žilavi, tako da nismo ostali oduševljeni njima. Koji dumpling dobro bi nam došao u toj situaciji, izbor ponuđenog nije nam se osobito sviđao i smatrali smo ga prilično nejestivim.

Vodeno seoce Zhujiajiao, takozvana „Šangajska Venecija“ // Foto: Zoran Bijač
Moguće se provozati gondolom, no mi za to nismo imali dovoljno vremena // Foto: privatna arhiva
Nadasve zanimljiva gastronomska ponuda // Foto: Zoran Bijač
Njam-njam… Ili baš i ne? // Foto: Lea Bijač
Seoce je prepuno ulične hrane // Foto: Lea Bijač
Tata i ja smo se borili sa žilavom hobotnicom, no gotovo nam nikako nije legla // Foto: privatna arhiva
Mlada flautistica na profesionalnom fotografiranju // Foto: Lea Bijač

Prije zalaska sunca i dolaska u Suzhou, posjetili smo još jedan budistički hram, neobično lijep i prostran, na jezeru i s bonsai drvcima. Bonsai znači stabalce u posudi, a njegov je osnovni princip uzgoj minijaturnog stabalca koje ima sve karakteristike te biljne vrste u normalnoj veličini u prirodi, što zahtijeva više od same hortikulturne vještine. Bio je to definitivno jedan od ljepših hramova koje sam vidjela, uvijek se osjećam lijepo blizu vode i drvaca, oaze prirode u inače užurbanoj sredini.

Mirna oaza usred gradskog ludila // Foto: Zoran Bijač
Bonsai drvca imaju sve odlike te biljne vrste u prirodnoj veličini // Foto: privatna arhiva

Govoreći o prirodi, posjetili smo i galeriju prepunu nevjerojatno realnih umjetničkih djela, uglavnom cvijeća i životinja nastalih ručnim šivanjem. Kažem galerija, a ne trgovina jer joj je primarna funkcija samo razgledati je. Naime, cijena jednog komada abnormalno je visoka. Pošteno, s obzirom na uloženi trud.

Ručno sašiveno, a ne fotografirano! Cijena – boli glava // Foto: Lea Bijač

Putopis by Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!