[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] KINA Prvi dio: Kad politika određuje život

Predstavljamo djevojku koja je u studiranju, pisanju i putovanjima pronašla put do publike koja je željna priča iz svijeta. Njeno ime je Lea Bijač, djevojka ima 24. godine a već je proputovala pola svijeta. Obožava, putovanja, prirodu i ljude i stoga ćemo vam svakog ponedjeljka prenijeti jednu priču s njenog putovanja. Slobodno vrijeme koje joj ostane uz studiranje i putovanje posvećuje pisanju putopisa, držanju putopisnih predavanja, druženju s prijateljima, fotografiranju ili pak boravku ispred objektiva, prirodi, kuhanju, čitanju i gledanju filmova. Sada kad smo vam predstavili Leu, možemo krenuti!


Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Broji gotovo milijardu i pol stanovnika, što je oko
19% ukupne svjetske populacije. Kineska politika jednog djeteta počela je 1979. godine, sa
ciljem smanjenja nataliteta jer su razvijene zapadne države pritisnule Kinu tvrdeći da kinesko
povećanje stanovništva predstavlja prijetnju miru i svjetskim ekonomskim resursima.

Kina… O njoj nikad nisam posebno sanjarila, a onda sam, jednog dana, surfajući bespućima
internetskih agencijskih stranica naišla na ponudu koja se zaista ne odbija – doček Nove
godine u Kini za povoljan novac (takve ponude moguće je pronaći i danas!). Tatu nije trebalo
puno nagovarati, baš suprotno, objeručke je prihvatio putovanje, a nakon malo nećkanja, poći
s nama odlučila je i mama, za razliku od brojnih putovanja na koje smo išli sami tata i ja,
uključujući Australiju, Antarktiku, Vijetnam i Kambodžu, Keniju i Tanzaniju. Nije joj žao,
kaže, preduge su i prevelike to avanture za nju.
Naša obiteljska putovanja uglavnom su pomno planirana, mjesecima pa i godinama unaprijed,
osobito ako je putovanje u vlastitoj, a ne u agencijskoj režiji. Najprije se dobro prouče točke
interesa, najbolje vrijeme za dolazak i svi ostali bitni detalji, pa se onda krene u realizaciju,
što je dugotrajan, složen i zahtjevan proces. Za razliku od toga, u Kinu smo išli preko agencije
i s izvrsnom pratiteljicom putovanja, a put dogovorili svega par dana prije polaska. Tada smo
sve imali servirano na pladnju, od avionskih karata, preko pratiteljice, smještaja, hrane…

Vesela ekipa spremna za dalek put // Foto: privatna arhiva

Ipak, zakasnili smo s prijavom, pa smo na aerodrom u Istanbulu, odakle smo presjedali za
Šangaj, stigli puno ranije od ostatka grupe, jer je njihov let već bio dupkom popunjen. Spojili
smo se s njima u Istanbulu, spremni za dugotrajni let do Šangaja. Iako nismo kročili dalje od
aerodromskog prostora, u Istanbulu smo uživali u prefinim rahatlokumima s datuljama,

pistacijama, lješnjacima i ostalim dodacima, a iste smo u povratku ponijeli kući za još malo
turskog doživljaja.

Haranje istanbulskim aerodromom u potrazi za rahatlokumima: Foto: Zoran Bijač

U Šangaj smo stigli u popodnevnim satima, gdje smo aerodrom odmah zamijenili vlakom.
Prvo što nam je upalo u oko bili su mnogobrojni Kinezi na željezničkom kolodvoru s
maskama na licu. Nose ih iz tri razloga. Prvi je da bi zaštitili sebe od toksičnog zraka kojeg
proizvodi nešto manje od 30 milijuna stanovnika, drugi da bi se zaštitili od oboljelih koje
susreću u prolazu, a treći da bi zaštitili druge u slučaju da sami boluju od neke zarazne bolesti.

Dobrodošli u Kinu! // Foto: Lea Bijač
Vrlo učestao prizor – ljudi prekriveni maskama // Foto: Zoran Bijač

Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Broji gotovo milijardu i pol stanovnika, što je oko
19% ukupne svjetske populacije. Kineska politika jednog djeteta počela je 1979. godine, sa
ciljem smanjenja nataliteta jer su razvijene zapadne države pritisnule Kinu tvrdeći da kinesko
povećanje stanovništva predstavlja prijetnju miru i svjetskim ekonomskim resursima. Oni koji
su prekršili vladinu odluku snosili su kaznu koja je iznosila 10 puta više od prosječnog
godišnjeg primanja kućanstva, a mogli su izgubiti i posao, pristup liječenju i obrazovanju.
Kinesko ministarstvo zdravlja objavilo je da je od već spomenute godine izvedeno oko 350
milijuna pobačaja. Ono dobro što je politika donijela je smanjeno siromaštvo, povećan stupanj
obrazovanja i veći novac koji je uložen u razvoj zemlje. Međutim, Kina danas ima problema s
prirodnim prirastom i ostarjelom populacijom, zbog čega je politika jednog djeteta ukinuta
koncem 2015. godine. Iako nema ograničenja, većina gradskih roditelja odlučuje se ipak na
samo jedno dijete, uglavnom zbog financijskih razloga. Indija s oko 1.4 milijarde stanovnika
ne zaostaje mnogo te se smatra da će kroz sljedećih nekoliko godina prestići Kinu i postati
država broj jedan po pitanju populacije.
Na kolodvoru nas je čekalo nešto spektakularno, vožnja vlakom Maglevom. Naziv Maglev
izveden je od pojma „magnetska levitacija“, što znači da vlak lebdi bez da dodiruje tlo.
Maglev je krenuo sporo, ali u egzaktno zacrtano vrijeme, a onda postepeno ubrzavao, na 80
kilometara na sat, pa na 100, i u konačnici na preko 300. Bilo je uzbudljivo voziti se takvim
prijevoznim sredstvom, pogotovo kad sam se sjetila naših Hrvatskih željeznica, beskonačno
duge vožnje od Koprivnice do Zagreba, presjedanja u autobuse i vječitog kašnjenja.

Maketa Magleva // Foto: Lea Bijač

Brzina vlaka od 300 km/h, nešto što ne susrećemo s našim dobrim, starim HŽ-om!

„Shanghai Transrapid“ // Foto: Zoran Bijač


Za razliku od ostalih Kineza koji gotovo uopće ne pričaju engleski jezik, već smo se
sporazumijevali rukama i nogama, lokalni vodič bio je dovoljno razumljiv. Nakon egzotične
vožnje levitirajućim vlakom, autobusom smo stigli tamo gdje smo se svi radovali doći i
doživjeti – na pravu kinesku večeru. Pri ulasku u restoran zamijetili smo nešto neobično.
Restoran nije izgledao kao naš tipičan, gdje su svi stolovi u jednoj velikoj prostoriji, već se
svaki stol nalazi u posebnoj sobi, kako bi gosti imali privatnost, a ne svi zajedno jeli u istom
prostoru.

Tipična kineska restorantska prostorija, svaka za sebe, odvojenih od ostalih // Foto: Lea Bijač

Autor: Lea Bijač

Pratite nas na društvenim mrežama!